Zlatni septembar je period podizanja svijesti o svim aspektima borbe sa dječijim rakom, odnosno ukazivanje na probleme s kojima se susreću mališani i porodice nakon intenzivnog bolničkog liječenja, te na njihove potrebe nakon izlaska iz bolnice.
Porodica Šatara iz Sarajeva iza sebe ima jednu vrlo tešku, ali i uspješnu priču. Njihovoj kćerki Anidi, koja danas ima pet godina, sa 2,5 godine dijagnosticiran je tumor na mozgu. Bio je to veliki šok za porodicu ali uslijedila je velika borba, trud, napor, zalaganje. Nakon godinu ipo dana borbe tumor je nestao, a Anida se polako počela vraćati normalnom životu.
Otac Fikret Šatara govorio je za Anadolu Agency (AA) o tome kakvo je iskušenje suočiti se takvom bolešću, šta je to što roditelji moraju znati da bi bili uspješni u ovoj teškoj borbi, a dotakao se pitanja nedovoljno razvijene svijesti našeg društva u kontekstu ove bolesti.
Šatara ističe kako je vrlo težak momenat kada čovjek sazna da njegovo dijete boluje od tumora. Kako kaže, u tom momentu nemoguće išta dobro pomisliti, ali kako s vremenom čovjek sve to prihvata, postaje svjestan da se mora boriti, da nema predaje i da se život nastavlja.
“Operacije, zračenje, kemoterapija, hemipereza lijeve strane. Bila je nepokretna godinu ipo dana. Čovjek sve to mora da prihvati, mora se boriti s tim, ali evo hvala Bogu kao što vidite sada, Anida je danas dobro”, rekao je Fikret.
Šok koji je nastao saznanjem da je njegova kćerka bolesna, nikada nije ni prestao, dodaje Fikret, on se jednostavno samo malo umanji kada čovjek vidi da njegovo dijete počinje da hoda, da je dobro, da su nalazi uredni.
“Prvi momenti su najteži, ne znate gdje ste, ne znate šta vas je snašlo, ne znate ništa o toj bolesti. Ali vremenom upoznate ljude koji su se to prošli, doktore koji vam daju savjete, medicinske sestre… Svi su jednostavno uz vas, svi su tu da vam pomognu i olakšaju tu borbu. Vremenom vi shvatate da niste sami, da ima tu ljudi koji vam pomažu, koji vam daju hrabrost, i koji su vjetar u leđa da nastavite dalje, da nema vremena gledati se unazad, samo naprijed”, naveo je Šatara.
Porodica mora ostati jedinstvena i na okupu
Dodaje kako su u toj situaciji bili svjesni da kao porodica moraju biti svi na okupu, jedinstveni, kao da ništa nije bilo, i da na taj način mogu olakšati i Anidi, a i sami sebi.
Nakon Anidine dijagnoze učlanili su se u Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka”, koje im je mnogo pomoglo, naročio njihova mreža “MladiCe”, odnosno mladi koji su oboljeli od raka. Prema riječima Šatare, ljudi iz udruženja su im objasnili na koji način će sve teći, ali sve je to rađeno na jedan pozitivan i ohrabrujući način, što je porodici Šatara mnogo pomoglo.
“Oni su nam davali pozitivnu energiju, znači samo da idemo naprijed, da se ne predajemo, da psihički ostanemo jaki. Udruženje, osoblje neurohirurgije ovdje u Sarajevu, osoblje hematološkog odjeljenja na Pedijatrijskoj klinici, oni su bili najviše uz nas i bili su najveći podsticaj da nastavimo, da idemo dalje, da smo tu radi djeteta, odnosno da moramo biti jaki i fizički i psihički”, poručio je Šatara.
Na pitanje šta je to Anidi i porodici najviše potrebno u smislu podrške u periodu nakon izlječenja, Šatara odgovara kako je njegovoj kćerki lijeva strana bila potpuno oduzeta, te da je godinu ipo išla na fizikalnu terapiju.
“Ona je bila nepokretna, lijeva strana joj je bila potpuno oduzeta, ništa nije mogla lijevom rukom, lijevom nogom. Nama su najviše bile potrebne te fizikalne terapije. Dok je išla na kemoterapije mi smo nju vodili i na fizikalne terapije i tada je stala na noge i pomalo počela hodati. S obzirom na aktuelnu situaciju oko koronavirusa, ne možemo da idemo na terapije, ne smijemo da je vodimo. Mi kući vježbamo, ali to nije ni blizu one stručne podrške. Dakle, fizikalne terapije i održavanje imunog sistema kod djeteta, to je ono o čemu moramo voditi računa”, kazao je Šatara.
Ukratko je opisao i taj momenat kada je njegova kćerka primila posljednju kemoterapiju, a nakon toga obavljen nalaz magneta.
“To je nešto gdje sami sebi ne možete da vjerujete. Primila je sve kemoterapije i onda odete uradite nalaz magneta koji je čist, koji nema tumora. Nešto što vas najviše može da obraduje poslije svega toga. Jednostavno u tom momentu shvatite i vidite da ta borba nije bila uzaludna, da je to na kraju jedan veliki uspjeh i da je sve završilo kako treba, hvala Bogu”, priča Šatara.
Nedovoljno razvijena svijest kod mladih osoba
Na pitanje kako ocjenjuje senzibilitet i svijest društva i okoline prema djeci i porodicama koje vode borbu s karcionomom, odnosno da li su na tom planu imali neugodnih situacija, odgovara:
“Naravno da smo imali. Ne može svako da razumije ovu bolest. Imali smo par neugodnih situacija kad je trebala doći na peti ciklus kemoterapije, gdje je došla jedna gospođa, sa djetetom koje je imalo stomačni virus, i ona nas je pitala zašto naša kćerka nosi masku. Mi smo odgovorili da je operisala tumor na mozgu, da moramo čuvati njen imunitet. A ona je tada kazala, ‘Molim vas, ako možete da je sklonite, strah me da mi na dijete ne pređe’. Ja sam joj onda rekao da moja kćerka ne može nikoga zaraziti, a da ona pazi da njeno dijete nekome ne prenese virus koji ima. Bilo je tu još par stvari. Uglavnom, omladina dosta ne razumije o čemu se radi i pretežno misle da je to prelazno. Kada nije imala kosu, imala je vidljiv rez od 17, 18 konaca, primijetili smo kako ljudi od nje okreću glavu, odmiču se kada je primijete”, ističe Šatara.
Fikret je na samom kraju razgovora uputio i poruku svim roditeljima koji se bore s opakom bolešću.
“Moja poruka bi im bila samo da budu hrabri, da budu jaki psihički i fizički, da se ne predaju jer s tim se moramo boriti, moraju samo gledati naprijed, da se druže samo s pozitivnim ljudima, da razgovaraju, da prihvate savjete, ali ono najznačajnije je da budu pozitivni i samo gledaju naprijed, nipošto nazad i sve će biti kako treba ako Bog da. To je moja poruka”, zaključio je Šatara.
