Sjećam se kada sam studirao u Americi da je jedna moja kolegica napustila studij jer psihički nije mogla podnijeti gubitak kućnog ljubimca, mačka. Uginuo je prirodnom smrću.
A sada gledam moju Nermu kako, nakon što je završila elektrotehnički fakultet u roku, govori o Integraciji PV sistema u distributivnu mrežu. Brani Nerma magistarski rad, a meni suze u očima.
Suze, jer isto tako se sjećam kada je u februaru 1993. godine rođena Nerma. U Srebrenici je vladala velika glad, život se odvijao u nehumanim uslovima. A već dvije godine kasnije, u julu 1995. godine ubijen je Nermin otac, moj zet, Nedžad. Ubijen je i Nermin djed Asim, moj daidža, i Nermin daidža Amir a moj daidžić. Ostale su same daidžinica Tahira, njena kćerka Raza i njena kćerka Nerma, tada od godinu dana.
Sada gledam Nermu i razmišljam koliko sam ponosan na nju. Ponosan sam na daidžinicu Tahiru jer je rodila Razu, koja je sama odgojila Nermu a koja je danas postala magistar elektrotehnike.
Eto poštovani prijatelji, podijelih ovu porodičnu priču s vama. Baš ako se pitate šta je naša osveta, osveta je uspjeh Nerme i mnoge djece kojima su ubijeni očevi u genocidu. Ponosan sam što su nakon svega srebrenička djeca psihički spremna da postanu članovi akademske zajednice i stručnjaci različitih oblasti, i to u društvu čiji će razvoj ovisiti upravo o njima.
Sjećam se kada sam studirao u Americi da je jedna moja kolegica napustila studij jer psihički nije mogla podnijeti…
Objavljuje Ćamil Duraković u Četvrtak, 8. listopada 2020.
