Ekipi Anadolu Agency (AA) Dobrovoljski je rekao da nema sumnje da virus korona postoji, kao i da niko ne treba da misli da se ne može zaraziti.
Svi se možemo zaraziti i nema sumnje da ta bolest sama po sebi nije opasna, jako je opasna i jednostavno trebamo sve uvjeriti i moraju svi vjerovati da to, ta pošast savremenog doba jednostavno oko nas postoji i stalno nas vreba – kazao je Aleksandar Dobrovoljski.
Kao ljekar gastroeneteohepatolog, endoskopista, Dobrovoljski radi invazivne endoskopske pretrage, koje same po sebi predstavljaju veliki rizik, zbog ostvarivanja kontakta sa bolesnim pacijentom i postojanjem mogućnosti da se dobije koronavirus
On se i zarazio na taj način, u endoskopskom kabinetu, kada mu je došao pacijent koji je bio COVID pozitivan. Dobrovoljski kaže da je htio da preduprijedi takvu situaciju i da provede sve epidemiološke mjere zbog čega je zahtijevao od kolega da urade i testove. Desilo se da pacijent nije testiran, a Dobrovoljski je vjerovao da su kolege to uradile.
– Nakon dva dana sam osjetio jednu užasnu malaksalost, jedan užasan umor. Iz punog zdravlja, iz pune radne snage, jer sam radio puno i prije podne i poslijepodne jednostavno od toga me svega otrgnulo i maltene bacilo u postelju – prisjetio se Dobrovoljski prvih simptoma.
Nakon toga prestao je osjećati ukuse, sve što je jeo i pio bilo je neukusno, gotovo i ružno pa je nakon toga izgubio i apetit.
Niti sam mogao da jedem, niti sam mogao da pijem bilo šta i naravno bio je skok temperature ne tako velik kao što zna biti kod drugih pacijenata, ali dovoljan bio da me toliko umrtvi, onesposobi da sam morao leći u COVID infektivnu bolnicu u to vrijeme – pričao je Dobrovoljski.
Sve mu se to desilo u periodu početka pojave COVID-a kada se epidemija rasplamsavala, sredinom aprila.
– Onda sam onako bespomoćno ležao u tom bolesničkom krevetu. Sad sam ja bio pacijent, nisam bio ljekar. Moje kolege su oko mene bile, brinuli se za mene, davali terapiju, pazili na mene. Jedno osam-devet dana nisam mogao ništa ni da jedem ni da pijem bio sam toliko umoran i malaksao da nisam mogao otići ni do toaleta. Jednostavno to je bilo strašno bespomoćno s
tanje da ne bi volio da se ikad više ponovi u mom životu – kazao je Dobrovoljski.
Bio je hospitalizovan 15 dana, a najteže mu je bilo prvih deset dana. Priča kako su se njegove kolege dogovarale o terapiji i zaključile da bi bilo neophodno da mu se uvede biološka terapija, koje je srećom bilo u bolnici i dobio ju je, poslije čega mu je bilo puno bolje. Prvo mu se pojavio apetit, pa je mogao da koristi tečnosti, a petog dana poslije biološke terapije postao je COVID negativan i morao je izaći iz bolnice nakon čega je uslijedio rehabilitacioni proces dug skoro dva mjeseca.
U kući je priča bio u kući u nekoj vrsti poluizolacije od ukućana. Članove porodice uspio je zaštititi pa je nosio masku, ležao u svojoj sobi, koristio poseban pribor za jelo i druge lične stvari.
Tek nakon dva i po mjeseca se polako vratio u normalni život, u svoju kolotečinu.
– U odnosu na prije korone nisam još uvijek isti. Kondicija se još nije 100 posto povratila, jeste nekih možda 70 posto. Još uvijek osjetim neku vrstu zamaranja, neku vrstu limita u svom životu, jednostavno ne može se uporediti sa periodom prije. Nagovješteno je da je oporavak čak do devet mjeseci, prošlo je šest, ja čekam još tri da vidim hoću li se opraviti da budem onakav kao što sam bio prije korone – rekao je Dobrovoljski.
U julu i septembru, sticajem okolnosti radio je postkovid serologiju što je pokazalo da ima antitijela IgG klase koja prema njegovim riječima na neki način i po nekim shvatanja štite od reinfekcije.
– Ja sam i dalje na neki način, ne mogu reći da sam uplašen, ali sam veoma oprezan i ponašam se u skladu sa svim ovim epidemiološkim mjerama, da ne bi došao u tu situaciju, da ne dođe do reinfekcije. Stvarno jedno takvo stanje proživljavati ponovo, ne znam da li bih imao snage – rekao je Dobrovoljski.
Na pitanje koliko njegovi pacijenti poštuju preporučene mjere Dobrovoljski je ogovorio da onima sa kojima je u kontaktu odnosno koji su u stacionarnom ili ambulantnom liječenju svojim autoritetom nastoji da im na neki način sugeriše šta da rade, a da ima osjećaj da ga slušaju i tako ponašaju.
Smatra da je problem je sa populacijom koja je van bolničkih ustanova, koja slobodno šeta gradom ulicama, zbog čega naglašava da koronavirus postoji.
– Ja sam se u par navrata iznenadio kada ljudi pričaju da to ne postoji, da je to neka vrsta nekog psihološkog pritiska, pa maltene i političkog. Onda ja kad ovako, kao što s vama razgovaram, kažem da sam ja to prebolio i da sam imao hod po žici hoću li ostati živi ili neću, onda se malo uozbilje – rekao je on.
Istakao je da ljudi, posebno mladi, jako malo vjeruju u to navodeći da: “Treba ih nekako uvjeriti, ne natjerati, ali treba ih edukovati da koriste mjere preventive”.
Podsjetio je da je virus korona osjetljiv na sapun i da obično pranje ruku smanjuje potencijalnu mogućnost infekcije, da je oprana odjeća sigurna, a da distanca od dva metra doprinosi da se sprečavanje virusa na neki način održi. Naglasio je da bahato ponašanje – bez maske, održavanja higijene smatrajući da je sve to nepotrebno nametnuto – velika greška.
Smatra da represija nije potrebna, a dodatna edukacija može doprijeti tome da “nevjerne Tome počnu vjerovati”. O ozbiljnosti situacije, kaže najbolje mogu dočarati brojevi hospitalizovanih, umrlih i gotovo vanredna situacija u UKC RS-a.
