Da nema Mostara, ne bi bilo Bosne u njenoj cjelini, niti bi bilo bosanskog duha u njegovoj bistrini, a ni bosanske duše u njenoj vedrini. A ako ne bi bilo Bosne, ne bi bilo ni Sarajeva. Zato nam je grad Mostar – „biti ili ne biti“.
I zato je bitno da svi bosanski ljudi bistroga duha, vedre duše i čistoga umu znaju da je nakon dvanaest godina ružnog (ne)vakta „došʼo lijepi vakat za Mostar. Nema ni(t)ko pravo da to ne zna, niti i(t)ko ima razlog da ga se to ne tiče ako ima ikoliko bosanskoga duha, duše, uma i srca. On/ona mora znati da je došʼo vakat za „mostarski manifesto“ čistog bosanskog duha i zdrave bosanske pameti .
Ako „manifesto“ znači javni izričaj namjere, motiva, stavova pojedinca, zajednice, društva, političke stranke i države:
onda je namjera ljudi dobre volje da od Mostara naprave grad slobodnih, ponosnih i jednakopravnih pojedinaca i grupa umjesto grad slučaj, gdje se ne poštuje čovjek ni kao pojedinac ni kao grupa u ime ogavnog aparthejda, gdje postoje dvije škole pod jednim krovom, gdje se ne poštuju osnovna ljudska prava u ime nacionalističke opsesije, koja nema mjesta u dvadeset prvom stoljeću nezavisne i suverene bosanske države i ujedinjene Europe;
onda je motiv da se na izborima dvadesetog decembra/prosinca dvije hiljade/tisuće i dvadesete godine po Miladu, rođenju Isa, a.s, kojeg bosanski katolici zovu „Isus“ a bosanski pravoslavci „Hristos“, pobjede retrogradne političke snage, koje hvale i slave „udruženi zločinački poduhvat“ unatoč punopravnoj presudi međunarodnog suda pravde u Hagu;
onda je stav svakog pojedinca, koji voli bosansku dušu Mostar, da nema drugog puta već da se ujedine svi bosanske ruke za spas Mostara od onih koji bi opet da ruše Most, kao zemaljski i nebeski dragulj, kojeg sunce danju grli a mjesec noću ljubi;
onda je stav zajednice dobroćudnih ljudi da je Mostar grad svih njegovih stanovnika bez obzira na vjeru i naciju, i bez obzira na političku stranku, koja promovira suživot i toleranciju;
onda je stav bosanskog društva da je Mostar grad rođenih, kojima je Mostar više od grada i više od kamena. Njima je Mostar ono bez čega im život nema smisla;
onda je stav svake savjesne, odgovorne i prosvjećene političke bosanske stranke da oko grada Mostara nema i ne smije trgovine osobnim interesnima, već svaka politička partija mora imati obraz časti i poštenjak pa svoj glas udružiti za jedinstven Mostar jednakopravnih građana po uzora na moderne i normalne gradove u Europi: Sarajevo, London, Pariz, Beč, Oslo, Štokholm…
onda je stav bosanske države da Mostar ima ono što zaslužuje – redovne slobodne izbore.
Slijedeći spoznaju da je Svevišnji Bog stvorio svijet u šest dana, mi ćemo šest dana pred dugo čekane mostarske izbore učiti dovu/molitvu za Mostar, kao naš izraz ljubavi prema gradu Mostaru, ljubavi koja je posebna zato što je grad Mostar poseban kako za one koji su rođeni u njemu, tako i za one koji u njemu nisu rođeni. A sedmi dan, na dvadesetog decembra/prosinca, neka sve Mostarci izađu na izbore i neka svoj glas dadnu ujedinjenoj probosanskoj koaliciji, koja nas ne smije iznevjeriti.
Naravno, volio bih da sam rođen u Mostaru, ali se osjećam kao i da jesam zato što nema čovjeka koji posjeti Mostar a da u Mostaru ne ostavi svoje srce. Ja sam moje srce ostavio u Mostaru u jesen 1993. god. dok je Mostar bio pod opsadom. Ostavio sam moje srce u Mostaru jer sam baš u Mostaru, kao naibu-reis, udario novi čelični stožer za duhovnu i moralnu obnovu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Zato imam pravo i dužnost da danas učim dovu/molitvu za Mostara:
Bože Svemogući, osnaži ljude čistoga srca i zdrave pameti da se ujedine u istini, pravdi, ljubavi, miru i pomirenju za jedinstveni Mostar, kojeg vole svi koji vole Tebe, Svemilostivi, koji hvala i slave Tvoju milost i dobrotu!
Bože Sveznajući, pouči sve ljude u Mostaru da se međusobno vole i poštuju radi suživota i tolerancije u Mostaru i cijeloj Bosni. Prosvijetli, Bože, zamračeni um kod onih koji još ne mogu ili neće da vide da suživot i tolerancija u Mostaru nemaju alternativu.
Bože Milostivi, omili Mostarcima sunce mostarsko što ih danju grije, i mjesec neretvanski što ih noću ljubi, i most mostarski što ih vavijek prenosi s jedne na drugo obalu kako ne bi zaboravili jedni druge u zajedničkoj sreći i ljubavi. Milostivi Bože, podari Mostarcima ono što najviše žele, a to je da budu jednakopravni u svom gradu na Neretvi. Podari im slogu da se nikad više ne gledaju preko nišana, već da preko Hajrudinovog mosta prelaze da ljube jedan drugoga za vijeka vjekova! Amin!
(Sutra, aBd, nastavak: MOSTARSKI MANIFESTO – BROJ DVA)
