Piše: Inoslav Bešker
Bosna i Hercegovina, s kojom Hrvatska dijeli najdulju kopnenu granicu i koja je, zemljovidno, zabodena poput klina u hrvatsko teritorijalno tkivo, čak ga presijecajući na jednome mjestu (Neum), ostaje izvor nestabilnosti u, takoreći, hrvatskom dvorištu.
Naravno, nije Hrvatska najpogođenija tom situacijom. Najpogođenija je sama Bosna, raskomadana, svojedobno osakaćena, već četvrt stoljeća zakočena. Znatno je pogođena i Hercegovina, i ona raskomadana, i ona svojedobno osakaćena, dvaput. Pogođena je, zapravo, sva jugoistočna Evropa, a s njome i Evropa kao cjelina.
Dvadeset i pet godina proteklih nakon Daytonskog mira razdoblje je bilo više nego dovoljno da se Bosna i Hercegovina, u ovim svojim sadašnjim granicama za koje je ona od sviju najmanje odgovorna, dogovori sama sa sobom kako zajedno i kako naprijed. Za to nije bilo volje u tadašnjim generacijama. Stasala je još jedna biološka generacija, a promjene nema. Treba li biti strpljiv? Nada je jalova.
Za usporedbu, prošlo je gotovo trostruko vremena otkako je Sigurnosno vijeće odlučilo 1947 o podjeli Palestine na dvije države, židovsku i arapsku, s Jeruzalemom kao posebnom zonom. Ni ta odluka, niti ijedan kasniji dogovor (poput onoga u Oslu 1993 godine), niti ikakva ina inicijativa (poput zajedničke Peresove, Abbasove i Franine vatikanske molitve za mir 2013) nije urodila plodom. Dapače, podjele i jazovi danas su izrazitiji nego 1956, 1967 godine itd.
Libanon, sazdan na mantri triju konstitutivnih religijskih zajednica (a i bosanskohercegovački konstitutivni narodi teško da nisu religijske zajednice) danas je nestabilniji nego prije 100 godina, kada je konstruiran.
U sjeni bosanskohercegovačkih konstitutivnih torova ostaju, kao prezreni parije, oni koji nisu postrojeni u neki od tri nacionalna geta. Dervi Sejdiću i Jakobu Finciju, koji nisu ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati, ni presuda Evropskog suda za ljudska prava 2009 nije zajamčila zanijekanu ravnopravnost u kandidiranju za članove bilo Predsjedništva bilo Doma naroda (pazi: narodâ) Bosne i Hercegovine. Ona tisuća Židova, preostala u Bosni nakon gotovo 530 godina, nema ni zakonsku zaštitu od nijekanja holokausta, u sjeni gnušanja nad nijekanjem genocida u Srebrenici.
Na temelju iskustva Libanona i Palestine, također levantinskoga, kako vjerovati da će Bosna i Hercegovina sama naći put da postane dostojna i perspektivna evropska država? Uz pomoć kojih dostojnih država? Hrvatske i Srbije? Turske i Rusije? Neumjesno pretpostaviti čak i u šali. Uz pomoć Ujedinjenih naroda? Uz tu pomoć je u Libiji gore nego u Bosni.
Ne zaboravljamo, naravno, da je Dayton bio jedini ključ za prekid krvoprolića, koje je u Srebrenici otklizalo u srpski genocid nad Bošnjacima. Ali tako osiguran mir pretvorio se u dugoročnu klopku s ambicijama vječnosti (židovsko-filistejski razdor traje milenijima).
Jedini način da se iskorači iz daytonske klopke je isti na koji je Bosna i Hercegovina skrojena na Berlinskoj konferenciji 1878. Ondje je Bosna osakaćena jer joj je amputiran Novopazarski sandžak (sada bi dobro došla takva tampon zona između Srbije i Crne Gore). Istočnoj Hrercegovini su 1878 amputirani Nikšić, Šavnik, Plužine, Žabljak i Pljevlja (eto odakle Crnoj Gori toliko Srba, nema besplatne večere), a 1947 Sutorina (s izlazom na 7 kilometara obale u Boki).
Te su granice (i po zaključku Badinterove komisije) zapečaćene Završnim aktom helsinške Konferencije o evropskoj sigurnosti i suradnji 1975. Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju (OESS), nastala tom prilikom, jedini je razborit okvir za rješavanje statusa Bosne i Hercegovine, vjerojatno na međunarodnoj konferenciji članica.
Još su tri problema moguće teme takve konferencije: Kosovo (s obzirom na Srbiju), Moldova (s obzirom na rusku okupaciju tzv. Transdnjistrije), te Krim (s obzirom na njegovu “seobu” iz Ukrajine u Rusiju).
OESS ima pravo donošenja obavezujućih i legalnih odluka. Njihova provedba bi bila ipak drugi par rukava. Ima u Evropi još neriješenih bilateralnih sporova odnosno kriza. Ne vjerujem ipak da je potreban međunarodni angažman za rješavanje bilo škotske krize, za koju bi morao biti dovoljan uredan referendum, bilo irske krize nakon Brexita, gdje se valja nadati adekvatnoj reakciji Evropske unije u korist Republike.
Čak je i katalonsko pitanje skliznulo na civiliziraniji kolosijek, otkako u Moncloi ne sjedi zadrti nacionalist s unitarističkom kijačom, kakav je Mariano Rajoy. I Baskima i Kataloncima s obiju strana francusko-španjolske granice lakše je u schengenskim granicama Unije. Moglo bi to presuditi i u Irskoj.
Ali za Bosnu ili Moldovu, a možda ni za Kosovo, nema rješenja bez OESS-a. I bez angažmana Evropske unije i Sjedinjenih Država Amerike kojim bi Rusija našla računa da prestane ucjenjivati preko grbače Balkanaca. I s mrgom valja znati, pa mu nešto dati, prenosi “Jutarnji.hr“.
