Nagađa se kako je uzrok smrti tih mladića i djevojaka agregat uz pomoć kojeg su zagrijavali vikendicu u kojoj su boravili.
Sličan slučaj desio se i u Orašju, u Donjoj mahali, tokom dočeka Nove 2017. godine kada su usljed trovanja plinom smrtno stradale 21-godišnje djevojke Marija Damjanović i njena prijateljica Magdalena Dominović iz okoline Splita.
A i doček, 2006. godine, za mladi bračni par Sadiković iz Sarajeva bio je posljednji. Sadikovići su pronađeni mrtvi u njihovom stanu na Grbavici. Grijali su se na plin a u kupatilu su imali plinski bojler, utvrđeno je da je smrt nastupila trovanjem ugljenmonoksidom.
Nermina Korać, toksikolog, sudska vještakinja, za Faktor ističe kako su česti slučajevi trovanja ugljenmonoksidom, te je pojasnila koliko dugo treba biti izložen trovanju ugljenmonoksidom da bi organizam reagirao ili da bi uslijedila smrt.
– To zavisi od više faktora. Jedan od faktora je i izvor ugljenmonoksida. Ukoliko je potrošen kisik u zatvorenoj prostoriji, gdje su prozori i vrata koji dobro dihtuju, gdje nema miješanja zraka, kisik ne ulazi kroz zidove, kroz prozore, to je kao vakuum. Kada govorimo o ovom slučaju u Posušju tu je bio agregat koji je koristio kisik, koji se istrošio, ostalo je malo kisika, a ispuhivali su se izduvni gasovi iz agregata i samim tim ostaje sve manje kisika da bi osobe koje su u prostoriji mogle da ga koriste za normalno disanje – kaže Korać.
Ističe da je teško prepoznati ukoliko smo izloženi trovanju.
– Teško da ima signala da se nešto dešava i da boravite u prostoriji u kojoj vam prijeti opasnost. On je bez mirisa i boje i ne može se osjetiti. On omami organizam, uspavljuje organizam i tijelo nema snage da se bori sa tim. Iako, kada dođe u nekoj većoj koncentraciji, čak i ako se neko sjeti da bi moglo biti trovanje, ne može se doći do izvora kisika. Dešavalo se da se osoba pronađe u puzećem položaju do vrata kako bi ih otvorila. Dolazi do opuštanja mišića, pa se ne može ni kretati, niti pomoći sebi a ni drugome – pojašnjava toksikologinja.
Kaže da ukoliko nastupi smrt trovanjem, vještak sudske medicine pregledom tijela može vidjeti crvene tačkice na tijelu, na rukama na licu, na unutrašnjim organima.
– Da bi se utvrdilo da li je neko otrovan ugljenmonoksidom radi se analiza karboksihemoglobina u krvi koju i mi radimo. Utvrdi se da li je toksična ili letalna doza. Više od 20 posto karboksihemoglobina u krvi znači da je toksična doza, kada je 50 onda je već osoba umrla – kaže Korać.
Ističe kako radi u toksikološkoj laboratoriji i da svake godine, nažalost, imaju slučajeve trovanja ugljenmonoksidom.
– Imali smo slučajeve trovanja ugljenonoksidom od plinskog bojlera koji je u kupatilu. To je najčešći izvor trovanja. Imali smo slučaj mladića srednjoškolca u Sarajevu, i ne samo on, ti slučajevi su česti. To je gas bez mirisa i ne osjeti se, a lagano curi. Stručnjaci koji postavljaju bojlere trebali bi ostaviti da ima ventilacije. U prostorijama, u vikendicama često imaju propan-butan boce koje gore tokom noći, koje koriste kisik da bi se stvorio plamen i da bi se zagrijavao. Ljudi sjede do nekih doba u tim prostorima i onda zaspu a ne sjete se da bi to trebalo ugasiti. Treba dosta predostrožnosti, ne ostavljati tako nešto da gori tokom noći – kaže stručnjakinja Korać.
Ističe da se ovakvi slučajevi dešavaju uglavnom u zimskom periodu.
– Skoro svake godine imamo barem dva slučaja “bezazlenog” trovanja. Imali smo izuzetno težak slučaj u Visokom gdje su dva brata sjedila u sobi, igrali igrice, 18-19 godina, koji su pored sebe imali kesice čipsa… To je bila jedna skromna, nezavršena kuća bez fasade, i imala je običnu peć na ugalj ili drva. Ta peć nije dobro gorila već se dim vraćao u prostoriju i dok su spavali to je tinjalo, gorjelo. Majka, kada ih je ujutro pozvala na doručak, našla je dva sina mrtva. To je ostavilo jako puno traga i na mene i na moje kolege. Ta nepažnja tokom izvođenja radova, jer neko nema sredstava pa ne ulaže u to – pojašnjava Korać.
Kaže da su najčešći slučajevi trovanja čiji su izvor plinski bojleri u kupatilu i da su veliki problem i potencijalno izvorište smrti.
– Detektori ugljenmonoksida se mogu postaviti u prostorijama, uglavnom se koriste u rudnicima u fabrikama gdje ima izvora tih gasova koji se mogu detektovati. Naravno da bi mogli pomoći detektori, ali bi stručnjaci koji uvode plinsko grijanje trebali ukazati na eventualne mogućnosti, i periodično bi trebalo vršiti kontrolu tih instalacija. Ne bi smjelo da curi ali se nažalost dešava – zaključuje Korać.
Postavljanje detektora u kućama ili stanovima nije česta praksa, ali se mogu naći u prodaji, a cijene variraju od 60 do nekoliko stotina maraka.
Stručnjaci savjetuju da se redovno zrače prostorije u kojima boravimo, naročito one koje imaju peći ili uređaje za grijanje. Također, ne ostavljajte automobil da radi u zatvorenoj garaži, a kada ga izvezete iz garaže ostavite garažna vrata još neko vrijeme otvorena kako bi se prostorija prozračila. Preporučuje se da se obavezno jednom godišnje angažuje ovlašteni dimnjačar da pregleda dimnjak, a instalacija bojlera, peći i ostalih aparata treba da bude prepuštena profesionalcima.
Redovno servisirajte svoje kućanske aparate koje rade na plin. Uz pomoć detektora ugljenmonoksida na vrijeme možemo saznati da se koncentracija plinova u zraku popela na opasan nivo.
