Potres koji je 29. decembra potresao Petrinju i Sisak magnitudom od 6,3 po Richeru osjetio je i industrijski alpinist Miron Praštalo u Zagrebu, kao i svi stanovnici okolnih gradova i susjednih država. Nakon što je vidio njegove razorne posljedice, odlučio je odmah nešto poduzeti, jer znao je što treba, nakon iskustva zagrebačkog potresa od 22. marta.
– Desio se potres, katastrofa. Trebalo je pomoći, a znao sam da će malo ljudi pomoći. Vatrogasci imaju dobru opremu, dizalice i kranove, ali nemaju dovoljno ljudi, a često niti iskustva za ovakve specijalizirane radove – priča Miron dok sjedi u skladištu svoje privatne firme u Zagrebu i dodaje:
Rješavali smo situacije koje bi mogle biti opasne po život, ali naša skupina radila je sve kako bi pomogla ljudima na terenu.
Mironov radni prostor pun je profesionalnog alata: motornih pila, bušilica, brusilica i ostalog, uglavnom alata na baterije, jer na visinama na kojima Miron radi, kabel za struju postaje pravi problem.
Ni najduže ljestve nisu bile dovoljne
Sarajevo je napustio 1995, preselio je u Zagreb gdje je nakon nekog vremena počeo s izradom reklama koje su se trebale montirati na visini, a kako su visinski zahtjevi narudžbodavaca s vremenom rasli, tako je Miron u jednom trenutku, prije otprilike 12 godina, shvatio da mu više ne pomažu ni najduže ljestve.
– Na kraju sam kupio dvoje najduže ljestve koje sam uspio naći, ali i one su postale prekratke pa sam ih prepravljao da bi postale duže, ali nisam ih imao ni gdje lako pospremiti jer su bile dugačke – kaže Miron.
Prvi posao na visini obavio je vezan običnom špagom omotanom oko stupa i uz pomoć kolege koji je špagu otpuštao.
– Međutim, tu špagu nisam mogao kontrolirati, morao sam stalno držati spuštene ruke jer sam bio vezan oko struka, ali tako je sve počelo – kaže. piše “Faktor“.
Ključno je imati industrijski pojas kakvog nose i vatrogasci, zatim tzv. spuštalice i penjalice – sprave za spuštanje i penjanje, užad, gurtne za sidrenje, kacigu, rukavice itd, potrebno je znati vezanje čvorova. Najvažnije je ipak imati određeno majstorsko iskustvo.
– U životu sam naučio svašta raditi. U moj stan nikada ne dolazi majstor, ni za pogletati zid, okrečiti, popraviti vodu, veš mašinu – kaže Miron, koji se bavio se ronjenjem, htio je biti padobranac, svirao je u rock sastavu u srednjoj školi u Sarajevu.
U skladištu među alatom čuva akustičnu gitaru na kojoj u trenucima opuštanja zasvira, svejedno, rock ili sevdalinku, ako ga prsti ne bole od navlačenja konopaca i teškog rada prethodnih dana.
Najviše pomažu u Sisku, Petrinja prirasla srcu
Takvih trenutaka u zadnje vrijeme sve je manje, jer od 30. decembra na razoreno područje s ekipom visinaca i ostalih volontera iz “Nindža krovnjača” iz Zagreba dolazi u 8 ujutro, a u Zagreb se vraća navečer. Prozvali su se šaljivim imenom “Nindža krovnjače”, a riječ o grupi od pedesetak ljudi koja je postala popularna u hrvatskim medijima u vrijeme intenzivnih sanacija zgrada.
Za vrijeme razgovora zvoni mu mobitel, zove ga neko iz volonterske ekipe pa dogovaraju vrijeme kretanja sutra i utvrđuju da će ići u Sisak. Najviše je volonterski pomagao u Sisku jer tamo ima najviše visokih zgrada kojima su se odlomili dimnjaci.
– U Sarajevo odem, nešto rjeđe otkad je korona. Kad god krenem u Sarajevu, u Bosnu, prođem kroz tu Petrinju najmanje četiri puta godišnje. Svaki put svratim na kafu, tako da mi je taj grad prirastao srcu i to je jedan od razloga zašto sam tamo – priznaje.
Objašnjava i razliku između industrijskih alpinista, penjača, speleologa…
– Postoji razlika između industrijskih alpinista, sportskih penjača, speleologa ili špiljara i alpinista. Penjači koji imaju lagani sportski pojas nisu u mogućnosti dobro funkcionirati na zgradama, u zahvatima kakvi su se radili u Petrinji i Sisku, kao što mogu industrijski alpinisti koji imaju teže pojaseve s kopčama i sporije se kreću, za razliku od sportskih penjača – kaže Miron.
U Hrvatskoj ne postoji ispit koji bi certificirao industrijskog alpinistu, ali uz radno iskustvo potrebno je imati položene ispite iz prve pomoći i spašavanja, zaštite na radu i tako dalje.
Oprema za ovu vrstu poslova nabavlja se u specijaliziranim trgovinama, a minimalna cijena profesionalnog seta opreme koja uključuje industrijski pojas, kolotur, kopču i uže iznosi minimalno hiljadu eura.
Prije potresa, firma u kojoj su zaposleni Miron i njegov mlađi kolega Marko, uz postavljanje reklama na visini, obavljala je pranje staklenih fasada zgrada na visinama od preko 70 metara.
U pranju prozora ključni su brzina i efikasnost, pojašnjava, a na pitanje koliko je opasno prati prozore na tim visinama, Miron tvrdi: “Možeš se samo skvasiti, od vode i deterdženta, i to je to.”
Posljedice prebolovanog COVID-a
Obavljaju i razne građevinske intervencije, sanacije objekata, postavljanje ventilacija, dimovoda. Sve što je visinski opasna izvedba za klasične montažere u nekom poduzeću, prilika je za Mirona.
Miron je prebolio Covid-19 još u martu prošle godine, u vrijeme kad se virus u Hrvatskoj tek pojavio. Imao je ozbiljne bolove, najviše u plućima.
– Očekivao sam da će mi pluća biti u nešto boljoj kondiciji nakon što sam prestao s cigaretama, ali nisam osjetio neki značajan napredak kad sam ljetos ronio na moru – tvrdi Miron, a možda su to samo uspjeh nepušenja prekrile posljedice korone.
Volonterski posao kojega Miron Praštalo, kao i brojni drugi volonteri iz svih dijelova Hrvatske i susjednih država još uvijek nesebično obavljaju u Petrinji, Sisku i u okolnim selima Sisačko-moslavačke županije, primjer je kako su ljudi u stanju pomoći jedni drugima kad je najpotrebnije, bez obzira na državu i institucionalnu organizaciju, nacionalnost ili bilo kakvu drugu različitost, koje ih u običnim vremenima, nažalost, znaju podijeliti.
