Slučaj Milene Radulović potresao je cijeli region, a onda se otvorila Pandorina kutija koja je otkrila razmjere istih i sličnih slučajeva seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja.
Sve više djevojaka i žena odvažilo se ispričati, otkriti i upozoriti svojim primjerom. Jedna od njih je bh. novinarka Aida Hadžimusić koja je odlučila podijeliti svoje “Milenino iskustvo”.
– Ovaj čovjek je većini ljudi koji ga poznaju poznat kao simpatični, blesavi nastavnik bosanskog jezika iz osnovne škole Musa Ćazim Ćatić. U jednom od tekstova objavljenim nakon njegove smrti, opisan je kao „svojevrsna maskota i očinska figura“. Ali, ovaj čovjek to nije bio. On je bio pedofil, što znam iz vlastitog iskustva koje je trajalo od ranog djetinjstva do otprilike četrnaeste godine života, što je bilo moguće zahvaljujući tome što se hinjski i proračunato infiltrirao u našu mahalu, ulicu, a kasnije i porodicu – kao porodični prijatelj, zabavljač, luda, učitelj, pedagog – navela je Hadžimusić.
Razlika između dozvoljenog i nedozvoljenog dodira
Potaknuta hrabrošću Milene Radulović, odlučila se podijeliti priču – ne samo zato da bi bila ispričana, već zato što misli da od toga može biti neke koristi.
– „Dževdo“ je umro (za mene – crk’o) i tu više nema nikakve koristi od pokušaja da ga se pravno goni za ono što se danas pravnom terminologijom svrstava pod sintagmom „nedozvoljene spolne radnje nad djetetom“. Prije osme godine života nisam razlikovala igru od seksualnog dodira koji je bio njen sastavni dio. Ali kada bi se svijetu mogla obratiti kao osmogodišnja „ja“, tražila bih:
– da se u vrtićima i školama uči razlika između dozvoljenog i nedozvoljenog dodira
– da se djetetu ukaže – na koji ga to način niko ne smije dodirivati i kuda (Jako mi se dopala praksa moje rodice u Australiji, koja je učila kćerku od malih nogu ko je smije oprati poslije tomusićaleta i kako…)
da tjelesnost, sex, sexualnost, senzualnost ne budu tabu u našem društvu
– da se dijete uvijek ohrabruje da se zauzima za sebe – navodi Hadžimusić.
Spisak sigurno nije okončan
avela je i:
– da se djevojčice i dječaci ne uče da budu „dobri“ i da ih se ne uči pretjerano “vrlini” usrećivanja drugih
– da se i roditelji u tu svrhu odreknu svakog vida emotivne manipulacije, pa makar i na svoju štetu
– da se djeca od djetinjstva uče jednom kvalitetnom, sočnom i jasnom „NE“
– da se jasno identificiraju svi oblici seksualnog zlostavljanja (Slušajući o iskustvima u vezi sa Milenom, osvijestila sam da su moji dijalozi sa tom nakazom uvijek bili obojeni seksualnim temama.
U trinaestoj godini prilikom jedne šetnje pitao me je – „Udaraju li se one tvoje komšinice?“ I kako neko ko nije ohrabren da se zauzima za sebe bude slobodan da te riječi nekome ispriča u fazi dok je i njegova vlastita svijest o seksualnosti tek u nastanku?)
– da autoriteti nikada ne kažu žrtvi da o tome ne priča nikome „da ne bi bila obilježena“… Danas znam da je patrijarhalni otrov koji je proizveo tu misao toksičniji od svakog obilježavanja i vjerujem da su me do sada mnogo više obilježili moji kvaliteti i uspjesi -da se NIKADA i NIPOŠTO ne zanemare tehnike manipulacije kojim zlostavljač želi obezvrijediti žrtvu da bi imao moć nad njom („Nisi talentovana.“ „Nisi dovoljno dobra.“ „Nisi kao one super cure iz moje učionice.“ Ova mi je najjača – „Ti si najbolja od najgorih.“)
– da se ne minimizira psihološko nasilje koje, kako sam se osvjedočila, dolazi u paketu
– da se ne zanemaruje koliko je važno NE DOZOLITI nikome da snima vaše dijete (Nastavnik je bio strastveni snimatelj i uvijek je nosio kameru kako bi snimao nas djecu u igri.)
– da se nikome ne daje pretjerano na značaju na osnovu njegovih godina, znanja, autoriteta, jer to žrtvi šalje još snažniju poruku da je njen glas beznačajan, prenosi “Radiosarajevo“.
– da se, kada se već sazna, ne odustaje od pokušaja ga se kazni… Spisak sigurno nije okončan… ali možda će i ovo gore napisano nešto značiti roditeljima, učesnicima u obrazovnom procesu ili žrtvama seksualnog i PSIHOLOŠKOG nasilja, napisala je Hadžimusić.
