Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primjera kako građani duboko shvataju značaj borbe Muriza Memića, porodice Dragičević i svih obespravljenih za bolju Bosnu i Hercegovinu.
Ovo je priča o čistoj duši dede Osmana:
Kuca neko na vrata. Dedo, vitalan, ali gazi osmu deceniju. Trebam našeg Muriza, veli dedo.
Izlazi Muriz, dedo ga grli kao svog najrođenijeg. Malo se odmiče, kao da bolje pogleda Muriza, pita ga kako je?
Zavlači ruku u unutrašnji džep svoga kaputa, i kaže: ” Ja sam ti donio 500 KM, ti se dugo boriš, trebaju ti pare. Ja sam ovo nanijetio i, evo, donio, da ti bar malo pomognem, od srca je.”
Muriz ga grli, govori mu još dok su u zagrljaju da mu ne trebaju pare, ima hvala Bogu dovoljno, ljubi dedu u obraz!
Dedo Osman, nakon kraćeg razgovora ponovo insistira da uruči ono što je od srca nanijetio dati.
Muriz ga ponovo grli, poljubi ga k’o svog rođenog babu što bi poljubio, i zahvaljuje se dedi.
Dedo Osman vraća novac u džep i veli: ”Da znaš da će čekati, ako ti zatreba, a ne kažeš, zahatorit ću ti”.
P.S. Dedo Osman je stanovnik jednog ilidžanskog naselja, kojeg je Muriz samo iz viđenja znao, kojeg je u prolazu pozdravljao kao starijeg komšiju.
Dobre duše se prepoznaju.
Da, kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost! Oni koji imaju u sebi mrvu morala, poštenja, pa i vjere, danas to moraju znati. Danas borba za Bosnu i Hercegovinu jeste borba za istinu, pravdu, za njezine institucije i zakonitost u njima… prenosi “Radiosarajevo“.
