Novi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini (BiH), njemački političar i bivši savezni ministar u toj zemlji Kristijan Šmit (Christian Schmidt), koji će dužnost preuzeti 1. avgusta, već je započeo diplomatsku ofanzivu čiji je cilj BiH vratiti u vrh međunarodne agende, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) sada već odlazeći visoki predstavnik Valentin Inzko (Incko). Incko je 27. maja podnio ostavku na ovu funkciju.
Za RSE kaže i kako smatra da je međunarodna zajednica „prerano domaćim političarima prepustila kormilo“, te da će svom nasljedniku sugerisati da uz dogovor domaćih snaga kombinuje i bonske ovlasti koje visokom predstavniku daju mogućnost nametanja određenih rješenja, ukoliko ne postoji dogovor, ili se narušava Dejtonski mirovni sporazum.
Iako je, prije 12 godina, kada je došao na funkciju, dobio u zadatak da privede kraju zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR) uslovi za to, kaže, ni danas nisu ispunjeni.
Protivljenja odlukama koja je kroz Vijeće za implementaciju mira (PIC) godinama praktikovala Rusija, Incko vidi kao pokušaj opstrukcije napretka zemlje ka Evropskoj uniji(EU) i NATO-u.
Gospodine Incko, dali ste ostavku na poziciju visokog predstavnika u BiH. U zemlju ste došli prije dvanaest godina. Tada se očekivao veliki napredak. Odlazite, međutim, Bosna i Hercegovina je i dalje prilično nefunkcionalna. Jeste li to očekivali?
Naravno, očekivao sam brži napredak, da će biti iskorištena ova nova energija koja je ovdje vladala prvih deset, dvanaest godina. Međutim, to se nije desilo. Možda je međunarodna zajednica napravila grešku kada je prebrzo mijenjala brzinu – od onoga što smo imali, robusno, jakog, internacionalnog prisustva na domaću odgovornost, domaća rješenja. To je možda bilo prebrzo i nažalost, posljednjih deset, dvanaest godina nije bilo nekih velikih dometa.
Intervenisanje u zemlji koja ide ka EU činilo se nepristojno
Vaš mandat obilježen je, ne pretjerano aktivnom politikom u smislu nametanja rješenja, što Vam je često zamjerano. Naveli ste da je to stoga što je domaćim političarima data šansa da postignu dogovor. Smatrate li da ste nekad trebali reagovati oštrije?
Tu su bila još dva druga faktora. Jedan je bio da sam u ruke dobio papir 5+2, o što bržem zatvaranju OHR-a. To je bila jedna od zadaća. Drugo je bila ta domaća odgovornost. Treća stvar je ta da je Bosna i Hercegovina krenula po želji međunarodne zajednice od Dejtona prema Briselu, u smjeru kandidature i članstva EU, i onda bi bilo nepristojno da tu neko interveniše – kad neko želi da bude punopravan član u EU, a da onda neki stranac ovdje interveniše. Tako je nekako bila ta filozofija.
Naravno, dosta puta sam imao želju nešto da učinim, ali neke velike podrške u međunarodnoj zajednici ja ne bih dobio.
Na primjer?
Incko: Recimo, ja ne volim činjenicu da kladionice nisu baš oporezovane. Volio bih više žena na izvršnim funkcijama, 50 posto, nema ih ni četrdeset. Onda, zapošljavanje, Vi znate kako se tu dešava zapošljavanje, javne nabavke itd. A pogotovo bih želio brži tempo na području vladavine prava.
Sugestija Šmitu da kombinuje nametanje rješenja i dogovor političara
S obzirom na to da nije bilo značajnijih pomaka u toj fazi kada su domaći političari dobili priliku da se sami dogovore, Vi ste jednom prilikom, upravo za RSE, rekli da treba razmišljati o kombinaciji Bonskih ovlasti i dogovora. Hoćete li to sugerisati svom nasljedniku?
Apsolutno, apsolutno, pošto je prva faza bila izuzetno uspješna. Ako ste u Bosnu došli 1995., 1996., ja sam ušao dva puta, to se išlo onako – nije bilo Granične policije, na aerodromu su bile vreće s pijeskom, neki UNPROFOR itd, ali nije bilo ništa. Sada imate Graničnu policiju, imate jaku valutu, imate devet ministarstava umjesto tri, zastava, himna, itd, puno stvari se učinilo. To je bila ona prva faza kada je međunarodna zajednica bila tu jako prisutna na robustan način. Tu fazu treba osvježiti, da sada ova faza gospodina Šmita bude kombinacija, da ta faza bude mješavina prve i druge faze.
Da li je međunarodna zajednica, prema Vašem mišljenju, ipak uložila u institucije, čiji efekat nije onako snažan kako se pretpostavljalo. Na primjer, OHR je svojevremeno zaveo dosta reda, ali je unazad nekoliko mandata visokih predstavnika prije Vas, ta uloga doživljavana zapravo kao figurativna.
Tačno je. Mi smo imali jako veliku ulogu na početku, a ovdje je bilo još 30.000 vojnika. I više. Ta uloga se mijenjala, kao što sam rekao, od Dejtona prema Briselu. S druge strane, dobili smo specijalnog predstavnika EU. I on je dobio neku ulogu, neku ulogu jaču nego samo ambasadora EU. To se mijenjalo. Ne smijete zaboraviti da ovdje ima još uvijek 300 saradnika OSCE-a, tu su Ujedinjene nacije itd. Svako radi neki svoj posao.
Uvijek kad se priča o zatvaranju, misli se samo na OHR. Niko ne spominje druge organizacije koje su još uvijek ovdje prisutne.
Veličanje zločinaca govori da postoje ljudi koji žive u prošlosti
U Srebrenici radikalne organizacije i danas provociraju povratnike inicijativama o imenovanjima ulica po raznim zločincima ili negatorima genocida, međutim, nema pomaka u donošenju zakona o zabrani negiranja genocida, čiji ste i Vi bili zagovornik.
Ja sam bio zagovornik domaćeg rješenja, jer dobra domaća rješenja su najbolja rješenja. Još uvijek ima nešto vremena, ja ostajem ovdje do augusta, dva mjeseca ostaju da bi došlo do nekog domaćeg rješenja. Naravno, šanse nisu baš velike, ali one još uvijek postoje. Mislim da je prvi put bio gospodin Beriz Belkić koji je podnio prvu inicijativu o nekom Zakonu o negaciji genocida, mada je to bilo na drugačiji način, ali ta šansa još uvijek postoji i nadam se da će je oni iskoristiti.
Tabla s imenom Radovana Karadžića uklonjena je nakon Vašeg upozorenja Miloradu Dodiku, no negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca nije prestalo. Narodna skupština Republike Srpske (NS RS) nedavno je odbila Vaš zahtjev da povuče odlikovanja data osuđenima za ratne zločine. Šta Vama to govori?
Meni to govori da tamo još uvijek postoje ljudi koji žive u prošlosti, koji veličaju pogrešne osobe. Srpski narod ima fantastičnih ljudi, da ne pričamo samo o Tesli i o mnogim piscima. Tu su i drugi. I mogli bi oni veličati takve ljude, prave heroje, heroje mozgova, inovatore, one poznate po cijelom svijetu. Što ne bi njih veličali? Ali veličati ratne zločince, to je zaista posljednje što se može učiniti.
Pored toga, ja se pitam kako će odrasti ova omladina znajući da je neko dobio neko odlikovanje, a da se veličaju neki ljudi koji su dokazani, osuđeni, pravosnažno osuđeni ratni zločinci? Mislim da je to za omladinu najgori mogući signal.
Da je gašenje OHR-a dobro po BiH sutra bih to uradio
Ipak, niste posljednji visoki predstavnik, mada se to, kada ste došli u BiH nekako priželjkivalo. Koliko je BiH daleko od gašenja OHR-a, i da li bi to bilo dobro uzevši u obzir političku klimu?
Pa, ako bi gašenje bilo dobro, ja bih sutra gasio OHR, ako bih znao da će biti bolje i drugačije. Međutim, ja sam dobio zadatak da zatvaram OHR i taj zadatak i taj zadatak je bio pismeni. Međutim, međunarodna zajednica, pogotovo ja lično, smo vidjeli kako je svake godine postajalo samo gore i gore. Da napomenem samo pitanje referenduma, onda je došlo pitanje državnosti, da li Republika Srpska ima svoju državnost ili ne. Sada je to pitanje mirnog otcjepljenja itd. Znači, oni koji zagovaraju da se OHR zatvori, oni su baš doprinijeli da OHR ostane otvoren.
Iz RS, naročito od Milorada Dodika dolaze protivljenja imenovanju gospodina Kristijana Šmita. I Rusija ne gleda blagonaklono na to i gotovo je u pravilu bila protiv Vaših odluka. Šta je njihov motiv prema Vašem mišljenju?
Incko: Gospodin Dodik vjerovatno ne želi državu. On se protivi i evropskim sudijama u Ustavnom sudu, on je protiv toga. Vjerovatno ne želi ni dobro sudstvo, nikakvu pravnu državu i zato se protivi prisustvu evropskih sudija, mom prisustvu, ne želi ni EUFOR koji ovdje donosi mir i stabilizaciju. Ne želi pozitivne stvari i želi da bude sve po njegovom ukusu i ćeifu. To ne može, jer postoji međunarodni zakoni i konvencije i gospodin Dodik se mora njih pridržavati.
A Rusija?
Rusija ima svoju politiku. Ja poštujem to, ali se ne slažem. Recimo, kada oni kažu da Bosna i Hercegovina želi u NATO, a oni su protv NATO-a, postoji zakon odbrane, mislim da je član 84, gdje lijepo piše da je budućnost BiH u NATO-u. Znači, to je želja koju BiH ima sama, a meni zamjeraju da ja propagiram NATO što nije tačno. Ja samo kažem to je želja države, ona je u zakonu i to treba poštovati. Ništa drugo. Naravno, može se zakon mijenjati, ali dok zakon postoji, dok postoji potpis gospodina Radmanovića, to je na snazi. Ili kad mi kažemo u PIC-u, evroatlanske integracije, i to je želja Bosne i Hercegovine, nismo mi to izmislili, oni se tome protive.
BiH se vraća na međunarodnu agendu zahvaljujući Angeli Merkel
Da li bi imenovanjem Schmidta moglo doći do diplomatske ofanzive u BiH, s obzirom da Vaš nasljednik dolazi iz Njemačke koja je jako zainteresirana da se stanje u BiH riješi, kao što pojedini političari u Federaciji BiH vjeruju?
Apsolutno će doći do ofanzive, mislim da je ofanziva već u toku. Gospodin Schimdt je već imao razgovore sa visoko pozicioniram činovnicima iz Amerike, Vašingtonu, imao je već neke sastanke sa njima. Gospodin Schimdt je ovih dana bio u Berlinu, Briselu. Napravio je prve telefonske razgovore sa gospodinom Plenkovićem, sa gospodinom Vučićem.
Angela Merkel je sama rekla da će sada Bosna i Hercegovina više biti na dnevnom redu na višoj razini, da se vrati BiH na dnevni red. To je vrlo važno i vrlo fino od gospođe Merkel, moramo biti svjesni da postoji takmičenje konflikata-Bliski istok, izbjeglička kriza ili Afganistan.
To su konflikti koji su mnogo veći, neki su stariji, ali svi su veći od Bosne i Hercegovine. To su konflikti gdje ima mrtvih, a u Bosni toga nema, hvala Bogu. I onda ljudi kada se probude ujutro u Vašingtonu ili Berlinu nije njima Bosna i Hercegovina u prvom planu.
Zato moramo biti blagodani Njemačkoj, gospodinu Schmidtu da vrati Bosnu i Hercegovinu na međunarodni dnevni red. I sada su ljudi koji žive i koji se sjećaju Dejtona, ima još ljudi koji znaju gdje je Bosna i Hercegovina, ali toga će biti sve manje i manje i zato sam ja jako blagodaran gospođi Merkel da je omogužila gospodinu Schmidtu da dođe u Bosnu i Hercegovinu i da se da više pažnje toj divnoj zemlji.
Najcrnji dan odlazak stranih sudija i tužilaca, najsretniji ukidanje viznog režima sa EU
Šta biste ocijenili svojim najvećim uspjehom, a šta svojim najvećim neuspjehom u BiH?
Incko: O tome će suditi budućnost i drugi će suditi o tome, ali ja sam sigurno uspio u tome da se ne zaboravi na BiH. Ja sam stalno upozoravao u Savjetu bezbjednosti da taj konflikt još postoji, da je to nesavršen mir i da treba još uvijek obratiti pažnju na Bosnu i Hercegovinu. Ja sam, nekako, ovu žeravicu držao na životu i to je sigurno bio jedan veliki uspjeh. Lično mislim i činjenica da OHR ostaje je jedan uspjeh, jer ja mislim da je međunarodno prisustvo još potrebno. Da li je to OSCE, da li je to OHR, EU, da li su to vojnici EUFOR-a itd. Ta potreba još postoji.
Najmračniji dan za mene je bio kada su međunarodne sudije i tužioci koji su ovdje radili po raznim tužilaštvima i sudovima, kada su morali da idu kući 2009. godine. To je za mene bio najcrnji dan. Izvinite, ja sam plakao taj dan, jer sam znao šta to znači za Bosnu i Hercegovinu, kad idu iskusne sudije, iskusni tužioci. Nažalost, to nisam mogao spriječiti.
Međunarodna zajednica je željela da oni idu. Ja sam dobio tada od istaknutih pravnika ovdje, koji su advokati ovdje, koji nisu čak ni političari, oni su meni tada to izuzetno zamjerili da sam to omogućio, aminovao i šta znam. Međutim, ja sam probao da oni ostanu još neko vrijeme, do kraja mandata. Mi smo ogromno izgubili tada i bili smo na dobrom putu da to bude pravna država i to je sve prekinuto odlukom međunarodne zajednice krajem 2009. godine.
Ako me još pitate za sretne momente, to je bio sigurno bezvizni režim u EU. Ja sam bio tada specijalni predstavnik EU i taj bezvizni režim traje od 2010. godine. I sjećam se da sam bio u 4 ili 5 sati ujutro na aerodromu kada je 100 mladih ljudi Srba, Hrvata, Bošnjaka i nekih ostalih, kada su otišli u Brisel, neki prvi put, a sigurno prvi put bez vize. To je bio jako sretan trenutak za mene.
Šta vas je BiH naučila? S čim idete kući?
Naučila me toplini komšiluka, prijateljstva, srdačnosti, mudrosti… I to je interesantno, koliko su ljudi mudri, koliko imaju u glavi lijepih misli. Puno je ovdje takvih ljudi. Puno je, kako ja kažem Nelsona Mendela. Ljudi koji praštaju. Čak Hatidža je praštala u Srebrenici, u Potočarima. Rekla je Srbi dođite, dođite sami ili kao grupa, ali dođite. Ovo je kraj oprosta. Ovo je važno mjesto i za vas, Potočari. A ona je izgubila mislim, dva sina, muža, oca… To je neshvatljivo kakva dobra srca su ovdje. A to je u Srebrenici, gdje je bilo ubijanja i gdje možda neki koji su sarađivali šetaju po ulici, a nema ubistava, da vrate nešto. Naravno, kod nekih političara toga nema, ali kad ideš među ljude, od taksista, pa do prodavačice to sve postoji ovdje i to je najveći kapital Bosne i Hercegovine.
