Piše: Dejan Lučka
Nakon rušenja crkve sagrađene u dvorištu Fate Orlović, u BiH se društvo (ponovo) raslojilo. Jedni su podržali izvršenje presude, drugi su priznavali pravo na imovinu, ali ne i rušenje vjerskog objekta, a treći su odgovarali kontraargumentima sažetim u pitanju zbog čega se ne ruše i ostali objekti sagrađeni na tuđoj zemlji. Ma koliko javnost bila podijeljena u prihvatanju rušenja, izvršenje ove presude je značajno jer pokazuje da, ipak, ovdje postoji kakva takva pravna država. Iako u mnogim drugim pogledima državna administracija pada na ispitu poštovanja prava, ovdje je, doduše sa zakašnjenjem, ipak ono ispoštovano. Mada, veliki problem je što je za to trebalo da protekne dvije decenije „ganjanja” po sudovima.
Međutim, konačno izvršenje ove presude, postavlja i drugo veliko pitanje vezano za državno poštovanje prava drugih lica čija je imovina nasilno oduzeta. Naime, povratak nacionalizovane imovine u toku Drugog svjetskog rata i nakon njegovog završetka, u doba vladavine Komunističke partije, i pored određenih zahtjeva za restituciju imovine, teče veoma sporo. Ne postoje odgovarajući zakoni i mehanizmi da se izvrši djelotvoran povratak povrat imovine oduzete žrtvama iz rata, građanima, vjerskim zajednicama, kao ni stranim državljanima. Određena imovina se vraća, ali na ad hoc osnovi, prema diskrecionoj odluci vlasti.
Nacionalizacija
Od 1945. do šezdesetih godina XX vijeka vlasti u tadašnjoj Jugoslaviji su oduzimale i nacionalizovale imovinu velikog broja građana. Imovina je oduzimana od fizičkih i pravnih lica i prenošena u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu. Oduzimanje privatne svojine je vršeno na različite načine, od primjene propisa o agrarnoj reformi i nacionalizaciji pa do onih o sekvestraciji, konfiskaciji i eksproprijaciji, na osnovu različitih akata o podržavljenju. Određeni pojedinci i zajednice, kao što su jevrejska i srpska, pretrpjeli su i dvostruko oduzimanje imovine bez naknade, prvo od strane nacionalsocijalista i Nezavisne Države Hrvatske, a poslije od strane komunističkog režima.
U dosta slučajeva u socijalističkoj Jugoslaviji oduzimanje imovine je rađeno na silu, uz direktne ili indirektne prijetnje od strane vlasti, često bez pravične nadoknade, dok su u nekim slučajevima ipak davane određene, uglavnom jako male, nadoknade za oduzetu imovinu. Dešavalo se da se za posjede od više hiljada kvadratnih metara i stanove od više stotina kvadrata na odličnim lokacijama, iz kojih su vlasnici na silu istjerivani, zauzvrat dobiju stanovi od pedesetak kvadrata na periferiji, i to na korišćenje.
Samo preuzimanje, prema svjedočenjima očevidaca, bilo je nekada kao u filmskim scenama. Nekolicina ljudi u crnim kožnim mantilima ulazila je u poslovne prostore, stanove, zgrade, hotele i uz riječi da je to sada državna imovina, oduzimala „u ime naroda” privatna dobra. U tuđe kuće i stanove su useljavani partizani-borci, njihove porodice kao i zaslužni članovi Komunističke partije, a neke stambene jedinice su pregrađivane i dijeljene kako bi u njih stalo što više stanara. Čak su i komšije koje su bile članovi partije tjerale susjede iz većih stanova, ne bi li se nasilno uselili u njih. Pritom, još od 1944. godine stradao je i popriličan broj folksdojčera, od kojih mnogi nisu bili saradnici ili dio okupatorskih snaga i ustaškog režima, ali je i njima oduzeta imovina i izgubli su jugoslovensko državljanstvo. To je bila zajednička sudbina Nijemaca u poslijeratnoj Evropi, koji su kolektivno platili cijenu za zločine nacističke Njemačke, kao i za nesuprostavljanje okupacionim i kvislinškim vlastima.
Agrarne reforme i nacionalizacija u bivšoj Jugoslaviji u suštini je predstavljala put u „komunizam” preko prinudnog stvaranja društvenog vlasništva nad stvarima u privatnom vlasništvu. Kroz pokušaj oslobađanja potlačenih radničkih i seljačkih masa objavljen je rat protiv privatne imovine čiji teret je stavljen na leđa građana, uz velike ljudske traume i osiromašenje. Umjesto da se ekonomska ravnopravnost krene graditi kroz to da se siromašni sloj podigne i podstiče da napreduje, država je odlučila da se svima onima koji previše štrče imovina oduzme da bi se ona mogla pravično preraspodjeliti u putu ka „boljem društvu”.
Obaveze kao trula obećanja – istorija neuspjeha
Evropska unija već neko vrijeme naglašava da je jedan od uslova za nastavak evropskih integracija to da BiH na pravilan način reguliše restituciju, odnosno vraćanje oduzete imovine vlasnicima. Takođe, Stejt department u svojim izvještajima redovno naglašava neangažovanost i nerad vlasti u BiH u pogledu osiguravanja zakonskog okvira i vraćanja privatne imovine njenim vlasnicima.
U BiH su aktivnosti na regulisanju vraćanja imovine i obeštećenju počele nakon izbora 1990. godine. Političke partije su obećavale da će riješiti nagomilane probleme u vezi sa tim, da će se krenuti u privatizaciju, kao i da će se otklanjati učinjene nepravde uz davanja obeštećenja. S tim u vezi sastavljena je i Komisija za pitanja denacionalizacije, sa zadatkom da razmatra inicijative, odnosno zahtjeve građana, organizacija i zajednica. Međutim, dolaskom rata, rad na tome je stao, a stranke su se posvetile uništavanju imovine, a ne njenom vraćanju.
U Republici Srpskoj su 1996. godine donešeni Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti i Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta. Po njima se počelo postupati i čak su donesena određena rješenja o vraćanju oduzete imovine ranijim vlasnicima. Ovi zakoni su prestali da važe kada je Republika Srpska početkom novog milenijuma donijela Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, u kome je bilo regulisano vraćanje, odnosno isplata pravične naknade ranijim vlasnicima, njihovim nasljednicima ili njihovim pravnim sljedbenicima. Međutim, tadašnji Visoki predstavnik u BiH Volfgang Petrič, proglasio je nevažećim sve navedene zakone svojom odlukom, uz navode OHR-a da bi nepromišljeni zakoni o restituciji značili da bi bile potrebne decenije da se završi program restitucije, da Srpska nije u finansijskoj i organizacionoj mogućnosti da to uradi, a da bi u pravno nesigurnoj situaciji koja bi nastala kao rezultat primjene zakona strani ulagači izbjegavali Republiku Srpsku, a program privatizacije se ne bi pomakao sa mrtve tačke, dok bi građani snosili troškove ovog programa.
Sa druge strane, na području Federacije BiH su u nekoliko navrata pokretane aktivnosti za donošenje zakona kojim bi se regulisao povrat i nadoknade, izrađivani su nacrti i prijedlozi zakona, ali sve to nije pretjerano urodilo plodom.
Do danas, iako je postojalo više inicijativa u tom pogledu, zakonska regulativa u BiH nije donešena i nisu stvoreni uslovi da se ljudima vrati njihova imovina. Komisija za restituciju koju je uspostavio Savjet ministara BiH prije petnaestak godina čak je napisala prijedlog zakona o denacionalizaciji koji bi bio donijet na nivou BiH, ali on nije prihvaćen u zakonodonosilačkom organu. Političari iz Republike Srpske smatraju da se to mora uraditi na nivou entiteta, dok je mišljenje predstavnika međunarodne zajednice i određenih političara iz Federacije da to treba regulisati na državnom nivou. Pored toga, zakonskim rješenjima o građevinskom zemljištu koje je Visoki predstavnik donio 2003. godine pokušao se riješiti dio problema, ali ni to nije bilo pretjerano uspješno.
Kako god bilo, dok traju političke igre i prepucavanja, do danas imovina nije vraćena istinskim vlasnicima i njihovim nasljednicima, te u njenim blagodetima uživaju političari, institucije, ali i određeni (novi) privatni vlasnici.
Kolika je vrijednost imovine u pitanju?
Danas ne postoje zvanični podaci o tome o kojoj imovini se radi i kolika je njena vrijednost. Procjene zaista variraju i idu od 15 pa sve do 50 milijardi evra vrijednosti. Sigurno je samo da se radi o ogromnom broju posjeda, stanova, šuma, stambenih objekata i ostale imovine koju bi tek trebalo detaljno utvrditi.
Zanimljivo je da pored vraćanja imovine fizičkim licima, ogromna imovina treba da se vrati i vjerskim zajednicama, a najviše Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Jevrejskoj zajednici, Islamskoj zajednici i Rimokatoličkoj crkvi. U svemu ovom jasno je da bi se lica gradova kao što su Sarajevo, Mostar ili Banja Luka mogla uveliko promijeniti kada bi imovina bila vraćena njenim pravim vlasnicima. Takođe je u isto vrijeme sramotno i protivno principima prava i etike da se državne institucije nalaze u takvoj imovini, a da ne plaćaju nikakvu nadoknadu pravim vlasnicima. Takav slučaj je npr. sa zgradom jevrejskog društva La Benevolencija u Sarajevu koju koristi Ministarstvo unutrašnjih poslova kantona Sarajevo. Slične stvari su vezane i za šire područje današnje Gospodske ulice u Banjoj Luci, gdje se jevrejska imovina koristi bez plaćanja naknade pravim vlasnicima, kao i u više djelova Sarajeva u kome se koristi imovina Srpske pravoslavne crkve.
Posebno pitanje u ovom svemu predstavlja i proces tranzicione privatizacije, u kome su državna preduzeća raskrmčena, dok su kontroverzni biznismeni rasprodali imovinu tih kompanija. Naime, ne zna se koliko je te imovine u stvari bila nacionalizovana imovina, pogotovo kada su u pitanju nepokretnosti i zemljište. Takođe, ne manje važno je i pitanje na koji način se mogu vratiti podržavljeni industrijski i stambeni objekti koji su srušeni, a na čijem su mjestu nikle druge građevine. U svakom slučaju, ma koliko država, a sa njom i njeni građani, bila pokradena u toj privatizaciji, i ma koliko je porušeno starih i izgrađeno novih objekata na tuđoj imovini, jasno je da je država obavezna da makar pravično obešteti one od kojih je imovina oduzeta.
Državni izgovori
Vlasti često spominju opravdanja da se radi o ogromnoj imovini koja se ne može vratiti ili nadoknaditi jer je BiH siromašna zemlja. Izgovori kao što su oni da država nema novca za takvo nešto ne stoje.
Prvo, određen broj objekata i zemljišta se može faktički vratiti, za jedan dio se mogu dati zamjenski objekti, dok za neke to može biti kombinacija vraćanja u naturi i novčanog obeštećenja. Drugo, za nadoknadu ostale oduzete imovine se novac mora naći, pa neka to bude i isplaćivanje u ratama koje bi trajale narednih deset do dvadeset godina. Treće, ukoliko država ima novca za ogroman broj administrativnih radnika, za namještene tendere, za kupovinu lažnih respiratora, za ručkove i večere o državnom trošku, za renoviranje javnih zgrada, za kupovinu luksuznih automobila, helikoptera, aviona i opreme u kancelarijama… e onda mora biti novca i za ljude koje je država silom pokrala prije više decenija. A pored krađe je i uživala i razvijala se zahvaljujući toj kradenoj imovini. Ono što je država tada uradila, ma kako se to pravnički nazivalo, u stvarnosti je bila bezočna pljačka sopstvenog naroda organizovana od strane državnih organa, pod vođstvom komesara Partije.
Međutim, mimo ovog izgovora o siromaštvu BiH, vjerovatnije je da je u pitanju to da političari u BiH čekaju što više vremena da bi vlasici imovine i/ili njihovi nasljednici preminuli, kako se imovina ne bi imala kome vraćati. Uz to, tu je i njihov stav da se na tuđoj imovini i danas može zarađivati kroz ubiranje značajnih prihoda, kroz rente, iznajmljivanje, prodaju samih objekata i zemljišta, kao i namještanje različitih stvari u vezi sa tim svojim rođacima, prijateljima i kumovima. Isto tako, tu je i stav da sadašnja vlast ne želi da ulazi u ta pitanja i da njih ostavlja nekoj sljedećoj, jer zna da će sa tim trošenje budžeta za lične prohtjeve i njihova primanja morati dobrano da se smanjuje, ali i da mora da uslijedi kresanje budžetskih stavki opredjeljenih na zapošljavanje i plate ostalog osoblja, što nikako nije politički popularno.
Ovdje nije u pitanju to da li je neko danas ljevičar ili desničar, pripadnik jedne od više nacija u BiH, da li je socijaldemokrata, liberal ili konzervativac, da li je hrišćanin ili musliman, već to da li prihvata da su svi ljudi ravnopravni i da uživaju ljudska prava. Ukoliko to jeste slučaj, onda je jasno da je pravo na imovinu jedno od temeljnih ljudskih prava i da mora biti poštovano. Danas, BiH je zemlja koja je najmanje u cijeloj Evropi uradila u nastojanju da se ovo pitanje riješi.
Državnim nasiljem, prijetnjama i ucjenama niko ne bi smio da bude lišen imovine na način kako je to rađeno nakon Drugog svjetskog rata. Mnogi od ljudi od kojih je imovina ukradena su umrli u bijedi, neki od njih su se odselili iz BiH, a jedan dio njih ima danas nasljednike. Naravno da se obeštećenjem ne mogu ispraviti nepravde nanesene ovim ljudima u prošlosti, ali se može pokazati da bar u malom procentu država, a pod tim mislim i na entitete, zna da kaže „izvinite” u današnjici. Nekada Jugoslavija a danas BiH ne može da nadoknadi sve što je izgubljeno ali može da se izvini za svo nasilje, dok je ubirala plodove tuđeg rada, znoja, zalaganja, odnosno imovine.
Što reče pokojni Đorđe Balašević: „Nekʼ su mi gazili njivom, mojom se sladili šljivom, uvek je lopova bilo, jer ćuk je ćuk i vuk je vuk”. Nekada je moglo samo da se uđe i da se ruši tuđe, i to od strane države, ali danas ne bi smjelo, jer red je ipak red, a paragrafi kad se zagrabi treba da su isti i đavolu i đakonu. Dok se krađa ne riješi, država je glavni lopov, koji istrajava u krađi, ma šta god ko rekao, prenosi byka.
