U nastavku donosimo njegovo obraćanje u cijelosti
Poštovani građani Beča, dragi Bosanci i Hercegovci,
Prošlo je dvadest i šest godina o počinjenja genocida u našoj državi, nad Bošnjacima u Podrinju, odnosno genocida u Srebrenici, kako ga nazivaju presude Haškog tribunala.
Ono što je učinjeno u tih nekoliko dana mjeseca jula 1995. godine, kada je ubijeno preko osam hiljada muškaraca i dječaka od strane takozvane Vojske Republike Srpske, i policije Republike Srpske, uz prećutno odobravanje i logističku pomoć Slobodana Miloševića, to jeste, političkog i vojnog rukovodstva Srbije, predstavljalo je završni, konačni i najsvirepiji čin genocida nad Bošnjacima koji je sistematski provođen od 1992. do 1995. godine, gotovo na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, od Prijedora do Srebrenice, od Ključa do Vlasenice, od Višegrada do grada Sarajeva.
Zločina koji je u glavama srpske intelektualne elite, u prvom redu SANU-a, osmišljen još sredinom osamdesetih godina, zločina koji je isplaniran od strane Karadžićeve i Krajišnikove antiustavne i zločinačke skupštine, na samom početku srbijanske agresije nad Republikom Bosnom i Hercegovinom. Ni priprema ni realizacija zločina genocida nad Bošnjacima, nije bila skrivena, nego javna i otvorena. Na kraju su ostali skriveni samo posmrtni ostaci žrtava koje i danas ekshumiramo i nastojimo da dostojno čovjeka sahranimo.
Međutim, istina, koliko god su je počinioci, i planeri genocida nastojali sakriti nije ostala skrivena. Ona je danas pravosudno utvrđena, i čitavom civiliziranom svijetu poznata. Poznata je čak u onima koji i ne žele da im bude poznata, upravo zato što im još uvijek nije prihvatljiva, i što još uvijek nemaju snage za izliječenjem koje se može desiti tek prihvatanjem pojma istine koji je utemeljen na činjenicama, pravim i naučnim dokazima.
Poštivanje presuda o genocidu nije samo stvar ljudskog poštenja ili civilizacijskih vrijednosti, to je i pitanje vladavine prava. Nema pomirenja bez pravde, a pravde nema bez vladavine prava. Ona u slučaju genocida u Bosni i Hercegovini znači i zabranu negiranja genocida, zabranu slavljenja zločinaca ali i dalji uporan rad na krivičnom gonjenju stotina osumnjičenih i optuženih koji se nalaze u bjekstvu.
Koristim ovu priliku da pozovem visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, da nametne Zakon o zabrani negiranja genocida. Svejedno mi je da li će to uraditi još uvijek aktuelni visoki predstavnik u BiH, Austrijanac Valentin Inzko, ili budući visoki predstavnik BiH Njemac Christian Schmidt. Ne tražim to od njih kao od Austrijanaca ili Njemaca, nego to od njih tražim kao od predstavnika civiliziranog dijela svijeta. Tražim to od njih kao od ljudi, u ime ljudi koje su unesrećili neljudi i fašisti.
Genocid nije samo pitanje kulture i naroda, nego zakona, politike. U politici je osmišljen, kroz političku moć je proveden, kroz politiku se i slavi, kroz politiku se mora zaustaviti njegovo zvjersko i ogavno veličanje. Vrijeme dijaloga civiliziranog svijeta sa razbojnicima je prošlo. Nemoguće ih je urazumiti, i ja se ovdje mogu složiti sa Valentinom Inzkom koji je povodom posjete Foči, vidjevši murale zločinca Ratka Mladića na javnim površinama, kazao da razgovor ne pomaže. Da baš tako, razgovor ne pomaže. Oni koji veličaju zločin genocida moraju biti kažnjeni, i to sad i odmah. Takvima se dalo i previše vremema. Umjesto da ga iskoriste da se od zločina, imenujući krivce, ograde, desilo se suprotno. Stali su da zločin genocida veličaju. Zašto? Zato što nisu kažnjeni. Nema potrebe da se bilo ko plaši implementacije Zakona o zabrani negiranja genocida. Kada su poslije rata hapšeni ratni zločinci, narod se nije opirao njihovom hapšenju. Niko se neće sutra opirati hapšenju onih koji veličaju genocid, jer je to stvar ličnog izbora.
Zabrana negiranja genocida je evropska tekovina, onako kako Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama u članu 9. jasno povlači crtu između slobode govora i ugrožavanja tuđeg života i slobode. A slavljenje genocida je pokretačka snaga i motiv svima onima koji bi opet htjeli uzimati tuđe živote. Njih, upravo zakonskim sankcioniranjem, moramo demotivirati. Ako to ne uradimo, ne samo da će nastaviti da likuju nad grobovima žrtava, da se smiju u lica majki čija su djeca pobijena, nego će se dodatno motivirati u namjerama da slične zločine počine ponovo. Ne postoji nijedan racionalan razlog, da ih se, kada već postoje mehanizmi, u tome ne sprječi. Iskustvo nesprječavanja i indolentnosti pokazalo se u najtragičnijem obliku. Ne smije se dopustiti ponavljanje iste greške. Ako za to ne postoji spremnost, onda ne postoji skoro nikakva nada u opstanak civilizacije. prneosi “N1“.
Nametanje Zakona o zabrani negiranja genocida nije samo civilizacijski čin nego i dug svijeta prema žrtvama genocida koje su od strane Ujedinjenih nacija na kraju dvadesetog stoljeća, u jednoj međunarodno priznatoj državi ostavljeni na milost i nemilost zločinaca, koji su izvršli najgrublji napad na temeljne vrijednosti čovječanstva, na vrijednost jednakosti među ljudima bez obzira na etničku, vjersku ili rasnu pripadnost. Ideja genocida nastaje i sprovodi se onda kada se kritična masa putem političke moći uvjeri da svi ljudi nisu jednaki. Samo društvo jednakih ljudi, gdje tu jednakost garantuju zakoni, sudovi i jako demokratsko društvo, može spriječiti buduće genocide i masovne zločine.
Stoga sam na ovom mjestu dužan navesti i pozitivne primjere takve prakse, i još jednom pozdraviti Rezoluciju o zabrani negiranja genocida koju je usvojila Skupština Crne Gore, i Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici koju je usvojila Skupština Kosova, potvrđujući svoju demokratsku i civilizacijsku opredjeljenost. Shodno reakcijama kompletnog političkog rukovodstva ali i javnog mnijenja susjedne Srbije, koje graniče da histerijom i patologijom, sa žalošću konstatujem da od Srbije više u tome smislu ne očekujemo ništa.
U posljednjih godinu dana, kada je riječ o genocidu, bili smo svjedoci dva planetarna događaja, koji su genocid vratili u fokus interesovanja svijeta. Pravomoćnom presudom Ratku Mladiću zaključeno je pravosudno dokazivanje genocida. Iza Haškog tribunala, ostale su presude i desetine hiljada dokaznog materijala koji će služiti istraživačima i historičarima genocida počinjenog u BiH. Želim još jednom da se zahvalim Haškom tribunalu na neprocjenjivom doprinosu utvrđivanju istine o genocidu. Želim zahvaliti i Jasmili Žbanić koja je kroz film Quo vadis Aida, maestralno prikazala razmjere tragedije genocida, približivši tu temu ljudima na svim stranama svijeta, dokazujući da razmjere te tragedije su uvijek i više od brojeva i pravnih kvalifikacija. Ljudsku patnju nemoguće je naučno verificirati. Nju može sagledati samo umjetnost, slična onoj koju je izrazila Jasmila Žbanić.
Kao što država Bosna i Hercegovina nije poražena, nije poražen ni narod kojemu je na prostoru Bosne i Hercegovine bio namijenjen nestanak. Sretan sam kada vidim entuzijazam rukovodstva, naučnika i istraživača u sklopu Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica, i kada vidim njihovu volju da čuvajući sjećanje na genocid, djeluju sa pogledom usmjerenim ka budućnosti, kao što sam sretan zbog spoznaje da danas u BiH ali i izvan nje postoji čitava jedna generacija mladih, obrazovanih, poštenih, sposobnih Bosanaca i Hercegovaca koja će biti bolja i jača nego ijedna do sada u čitavoj historiji Bosne i Hercegovine, unatoč svim problemima sa kojima se susreće, jer pokazuje da je spremna izdići se iznad njih, prkosno, možda baš u inat onima i onome što je ranije prijetilo njihovom egzistencijalnom i biološkom opstanku. U tome smislu, možemo i moramo biti optimisti. Državu Bosnu i Hercegovinu, i njen narod, koji više nije slab, i ljude koji je vole, nikada više niko neće ugroziti, govor je člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.
Podsjetimo, u Beču je danas, povodom 26. godišnjice od genocida u Srebrenici, bio održan javni skup na Heldenplatzu , a jedan od govornika je bio i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić.
