Igor Hinger, nastavnik njemačkog jezika, jedan je od brojnih Hrvata koji se nakon nekoliko godina provedenih u Njemačkoj vratio u Vareš. On je vjerovatno jedan od potomaka saksonskih rudara, koji su tu dovedeni u doba Austro-Ugarske. U to vrijeme na ovom području počinje industrijska eksploatacija željeza, grade se dvije visoke peći i dovode Mađari, Česi, Slovenci ali i rudari iz Saksonije. U Varešu se još u rimsko doba vadila željezna ruda, o čemu svjedoči ploča sa natpisom „villicus procurator” ali i rudarska svjetiljka iz tog vremena. I trgovci metalima iz Dubrovačke Republike su u 13. vijeku tu otvorili rudnike i trgovali metalima i u Tursko doba, tako da i mnoštvo Dubrovčana vuče porijeklo iz Vareša.
Ali, na eksploataciju željeza danas podsjećaju samo ruine na ulazu u grad. „Sve je to uništeno, ali ne u ratu nego poslije rata raznoraznim malverzacujama i privatizacijama”, kaže Igor Hinger. Dodaje kako su političke snage poslije rata radi nekakvih svojih privatnih ciljeva rasprodale varešku imovinu. „Mi nismo ni vlasnici naše šume, već je to firma na nivou kantona, čija je centrala u Zavidovićima. Oni uzmu šume koliko im treba i mi nemamo nikakvog uticaja”. Igor se nada da će jedna ozbiljna firma, koja trenutno vrši istraživanja nalazišta olova, cinka i barita, sljedeće godine krenuti sa eksploatacijom rude i da će Vareš krenuti uzlaznom putanjom.
“90-ih godina se na području opštine Vareš, u kojoj su većinu stanovnika činili Hrvati, desio strašni rat i mnogo Hrvata je otišlo”, nastavlja Igor Hinger. Veliki broj se vratio nakon rata ali raznoraznim politikama nije bilo u cilju da oni tu i ostanu. „Nije bilo interesa nekih bošnjačkih političara, ali slobodno mogu reći i da jednoj političkoj strukturi Hrvata nije bilo u interesu da se Hrvati vrate. Na žalost nema ni puno Srba a iskreno se radujem kada vidim da su se neki vratili u vareška pravoslavna sela”, kaže Igor i podsjeća kako je i vladika diseldorfski Grigorije, „naše gore list” i „voli Vareš”. „Na žalost”, ne propušta napomenuti Igor, “desio se i jedan stravični zločin nad Bošnjacima u Stupnom Dolu, gdje su Hrvati, ali ne vareški Hrvati, počinili zločin prema Bošnjacima”. “Ali ti ljudi i nakon svega nisu opterećeni prošlošću, samo oni sa strane prave probleme.”
„Nisi tu kao Hrvat ili Bošnjak već kao Varešanin, kao Bosanac i Hercegovac, kao čovjek”
Pred rat su na području opštine Vareš, koja je sa gradom i 20-ak okolnih sela brojala 22.203 stanovnika, većina bili Hrvati. Po popisu iz 2013. tu sada žive svega 8.892 stanovnika, od toga je najveći broj Bošnjaka.
Od 2000. godine Hrvati, koji su se vratili u Vareš, ponovo odlaze, trbuhom za kruhom. A skupa s njima i Bošnjaci. „Sve je manje mladih ljudi”, konstatuje Igor. „Poražavajući je podatak što se ove godine na nivou grada upisalo svega 28 prvačića. To je bilo jedno prijeratno odjeljenje u osnovnoj školi u gradu Varešu, gdje je bilo 1.200 učenika.”
“Jedini smo koji imaju ovakav model škole u BiH, gdje su rukovodstvo i sekcije zajedničke, osim nastavnog časa. U glazbenoj školi, za one koji to žele, hrvatska i bošnjačka djeca imaju nastavu zajedno”, kaže Igor.
„Ali, mi ne želimo da upadnemo u atmosferu beznađa i apatije..Najdraže mi je što radim sa mladim ljudima”, ističe Igor, koji predaje njemački u dvije osnovne i jednoj srednjoj školi. “Jako smo aktivni u izviđačima a osnovao sam i udruženje, u kojem se uglavnom bavimo muzikom. Nedavno smo nastupali na Bajramskom koncertu gdje je moja Karla, a moja je i Emina i Amela i Ema – pjevala pjesmu „Tu nam Bajram dolazi”. Mi pokušavamo djeci da kažemo, ti nisi tu što si Hrvat ili musliman. Ti si tu kao Varešanin, kao Bosanac i Hercegovac, kao čovjek.”
Problem nije u običnom narodu
“Ovdje nikad niste imali hrvatske, srpske ili bošnjačke kafiće. Politika na nivou Federacije (BiH) je donijela dvije škole pod jednim krovom, ali to je nešto što nije odluka lokalne zajednice i tu se Vareš razlikuje od nekih drugih gradova”, nadovezuje se na Igora Rusmir Berberović, koji cijeli život, sem studija u Sarajevu gdje je završio političke nauke, živi u Varešu. Razredi u OŠ doduše nisu mješoviti, ali djeca ne izlaze odvojeno na odmore i nemaju dva različita ulaza i izlaza. Zajedno su i na vannastavnim aktivnostima a skupa idu i na ekskurziju. Obični ljudi”, naglašava Rusmir, „nisu bili involvirani u ratu”, a “ključni ljudi”, odgovorni za sve, su bili sa strane.
“Problem nije u običnom narodu, već u nekim višim interesima”, uključuje se u razgovor Rusmirova supruga, po zanimanju pravnica, Maja Berberović. Ova bosanska Hrvatica je skupa sa mužem i mnogim drugim mladim i starijim građanima Vareša, učestvovala u koncertu ispred “Starog mlina” (4.8.2021.), koji je okončan Balaševićevom pjesmom „Računajte na nas”. To znači da je u „ovoj našoj prelijepoj BiH, jedino moguć zajednički život svih nas a vjera i nacija imaju svoju posebnu ljepotu samo kada smo svi zajedno”. A problem nije, naglašava i ona, „u običnom narodu, već u nekim višim interesima”.
Uvijek živjeli jedni za druge i jedni s drugima
“Naš kraj poznat je po tome da smo uvijek živjeli jedni za druge i jedni s drugima. Puno je ljudi u miješanim brakovima poput moje dvije najbolje prijateljice”, kaže rođena Varešanka Dubravka Uroda (56), koja živi u Matuljima blizu Opatije i prefosorica je hrvatskog jezika. “Za ponoćku su i muslimani i pravoslavci bili u dvorištu katoličke crkve, mi smo s njima bili kad su oni slavili svoje svetkovine. Za Kurban Bajram su nam dolazili muslimani i donosili najbolje komade mesa. Tako smo odrasli. Mi stvarno vjerujemo da su ljudi – ljudi i da se dijele isključivo na ljude i neljude a ne po nacionalnosti. Jako puno radim na promicanju mirotvorstva, naša škola je poznata po tim projektima i svako od nas može tome doprinijeti”, kaže Dubravka. Dvije škole pod istim krovom u Varešu za nju su „tolerancija i uvažavanje.” „To je davanje prava i jednom i drugom narodu da promiču vrijednosti koje smatraju bitnim. Bitno je da se djeca igraju zajedno ali da znaju tko su i što su”, argumentira Dubravka.
Mirza Imamagić prlazi i kaže kako je čuo Dubravkine riječi ali se s tim ne slaže. Dvije škole pod istim krovom su “kao aparthejd”. „To mi je tako ružno jer sam odrastao u višenacionalnoj sredini u Varešu. To me jako, jako boli a sve ostalo funkcioniše, djeca se poslije druže, idemo sa izviđačima, sviramo, pjevamo, hodamo. U Kiseljaku imam prijateljicu koja je učiteljica, ali oni se tamo ne druže kao mi. Molim bogove da nam ukinu tu podjelu na dvije škole. Moja nana i dedo bili su pobožni, ali su nas odgajali da poštujemo jedni druge i to je tako ostalo. Bez obzira što sam prošao rat i bio u logoru.”
„Mi smo sretni, zadovoljni zajedno, ovdje i sada”
Tanja Kevešević ima dva kafića u Varešu. Sa „malim prekidom od nekih 10 godina života u Sarajevu”, vratila se u rodni gradić, kako bi„našla svoj duševni mir”. Tu je sa majkom, kćerkom, mužem. Ne zna koliko Srba sada živi u Varešu. „Ja vjerujte nemam pojma u kojem smo mi omjeru. Niti me to zanima. Znam samo da je načelnik gospodin Marošević. Pretpostavićemo da je on neki predstavnik hrvatskog naroda”, kaže Tanja.
Tanja misli da je taj grad negdje nekad prodan. “Neko je prodao i šumu i zlato, koje spominju, mada ne znam da ga ima, da se izvuče sve što se izvuć’ može, obzirom da mi nemamo ni rasvjetu u ovom gradu a da imamo samo rupe po cesti i da se apsolutno ništa ne dešava i nema nikakvog razvoja ni naznake za razvojem osim tog rudnika.”
Bez obzira na to, Tanji je „život u ovom malom gradu predivan”. “Nemam trku, nemam frku. Ja sam Bosanka, ovdje zarađujem sasvim dovoljno za život. To je takva ljepota sa ljudima sa kojima živim. Izjavu Milorada Dodika da se od BiH trebaju napraviti tri države, ne razumije: „Ja ne znam šta oni sanjaju ili ne sanjaju, zamišljaju ili ne zamišljaju, ali i pored rata i svega što se dešavalo mi smo sretni i zadovoljni zajedno, ovdje i sada. Mi mali ljudi – mi smo jači. Neću reći mali, jer mi smo najveći, mi smo jači od svega. Kad to shvatimo, onda ovi ‚mali na vrhu‘, neće imati šansi.
Od đaka-pješaka do biznismena
Dario Dodik (46) odrastao je u selu Semizova Ponikla, šest kilometara od grada i na 1250 metara nadmorske visine. Bio je “đak-pješak”. „I u ratu do 1994. bio sam tu. Kad sam vidio šta se dešava, poželio sam da pobjegnem iz HVO-a, u koji sam otišao dobrovoljno. I to mi je uspjelo”.
A pobjegao je, kaže, u Hrvatsku, gdje je živio od kraja 1994. do 1997. godine. Jedno vrijeme Dario je radio na građevini a onda je postao pizza-majstor. Nakon povratka u Vareš otvorio je kafić koji je nakon dvije godine zatvoren jer mu nije produžen najam. Godinu dana prije roka završio je, kaže, pravni fakultet. Radio je skoro 10 godina u Ministarstvu sigurnosti BiH kao pravnik. A onda se u proljeće 2014. u Varešu sreo sa prijateljem Petrom Jelićem. Pogledali su se u oči i nakon studioznog razmatranja od 10 sekundi – „Hoćemo li? Ma hoćemo!” – odlučili su da krenu u biznis i lokaciju starog mlina pretvore u restoran sa konakom (hostelom) – objekat koji je, za razliku od mnogih drugih u BiH, potpuno uklopljen u prirodu i okruženje.„To je mješavina bosanskog stila kojim odišu stare bosanske kuće ovdje u Novakovićima”, kaže Dario.
“Pola mojih radnika su Bošnjaci, tu su i Hrvati, imam i Srba. Tu nema nikakve podjele, bilo je nešto u ratu. Vidite, kad dođete u Zagreb niste Hrvat, onda ste Bosanac. Srbin iz Vareša i u Srbiji nije Srbin nego je Bosanac. Nikada nismo imali velike sukobe, to su bili pojedinci koji su budili nekakav sukob a 80 posto ljudi je uvijek živjelo skupa. Čak i u ratnom periodu mi smo se družili, iako smo bili na raznim stranama”, kaže Dario Dodik.
„Ako je političkih problema i bilo, mi ih ignoriramo”
„Ja da ne mislim da će Bosna preživjeti, ne bih bio u Bosni i ne bih uložio sav svoj život u ovo”, kaže Dario Dodik naglašavajući da ima puno ljudi koji mogu napraviti ovako nešto, samo nemaju dovoljno hrabrosti. „Ako je nešto u Bosni Bosna, to je Vareš, rekao je jednom Esad Bajtal (op. red.: bh. sociolog). I svaki put se naježim kad to izgovorim. To je sto posto istina.”
Ja ne znam ko Bosnu ne može voljet”, kaže Igor Hinger. “Ako je političkih problema i bilo, mi ih ignoriramo . Svjedoci smo, ove nacionalne stranke na nivou BiH jedne druge hrane. Mislim da su u boljim odnosima nego ja sa svojim prijateljima. Nikom od njih nije u interesu da Bosna bude kao prije rata. Zato što normalna država hvata lopove, hvata kriminalce, hvata one koji dođu do materijalnih bogatstava na nezakonit način. Ali, mi ćemo opstati, zato što smo stotinama godina ne suživjeli već živjeli zajedno.”
Ili, kako za DW zaključuje Tanja Kevešević: „Neko će da ugasi svjetlo ovdje, ali samo ako i kad to mi budemo htjeli!”
