Negativan stav društva prema osobama s invaliditetom u Bosni i Hercegovini u većini slučajeva se ogleda u naglašavanju nemogućnosti osoba s invaliditetom, ne uzimajući pritom u obzir njihove sposobnosti i mogućnosti, te se tako osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju sa situacijama u kojima nemaju priliku pokazati što sve žele i mogu uraditi.
Kampanjom „Invaliditet me ne određuje” žele se prikazati primjeri osoba s invaliditetom iz 7 gradova Bosne i Hercegovine koje su se uspjele izboriti za svoja prava i ostvariti se u svim životnim ulogama. Time želimo ostale osobe s invaliditetom i organizacije koje rade s njima ohrabriti da slijede korake ovih pozitivnih primjera, a javnost potaknuti na potporu koja će osobama s invaliditetom omogućiti razvoj svojih kapaciteta i ostvarivanje svoga potencijala.
Pročitajte njihove priče:
Jadranka, 58 godina, Sarajevo
Jadranka živi i radi u Sarajevu kao tajnica Udruženja gluhih Kantona Sarajevo. Od svoje pete godine je gluha osoba i ističe da je jedna od rijetkih gluhih osoba koja je uspjela razviti dar govora. Odrasla je u obitelji punoj potpore uz koju se naučila boriti za sebe, ne odustajati kad je teško i kao najvažnije ističe da su je naučili prihvatiti svoj invaliditet i nositi se s njim vjerujući u sebe i svoje sposobnosti. Školovala se u Zavodu za rehabilitaciju sluha i govora djece i omladine „Nemanja Vlatković” gdje je provela posebno lijepo i uspješno razdoblje.
Danas radi u Udruženju gluhih Kantona Sarajevo gdje svakodnevno komunicira s članovima, drugim institucijama, vodi Facebook stranicu i uređuje časopis Udruženja. Također navodi veliku pomoć svoje kćeri koja je tumač znakovnog jezika i koja joj pomaže u situacijama u kojima okolina nije prilagođena gluhim osobama. Osim navedenih poslovnih i obiteljskih obveza uspijeva pronaći i vrijeme za sebe koje provodi slikajući na svili i čitajući knjige. Jadranka poručuje javnosti da gluhim osobama ne treba sažaljenje, nego samo strpljenje, a ostalim osobama s invaliditetom da budu uporni i vjeruju u sebe. I sama je, nakon što je shvatila smisao svog života, uspjela preći životne prepreke i ne čekati bespomoćno da nam se kockice poslože. „Kakve veze ima gluhoća uha kada um čuje. Jedina prava, neizlječiva gluhoća, je gluhoća uma.“ Victor Hugo
…
Selmir, 28 godina, Bugojno
Selmir dolazi iz Bugojna. Od svoje desete godine je slijepa osoba. Uz potporu učitelja iz osnovne škole i Centra za socijalni rad Bugojno upisuje školu u Centru za slijepu i slabovidnu djecu u Sarajevu i stječe zvanje fizioterapeuta. Nakon srednje škole dobiva značajnu priliku obavljanja pripravničkog staža u Domu zdravlja Bugojno gdje stječe godinu
dana radnog iskustva koje ga je, kako navodi, pripremilo za buduće poslovne poduhvate i ohrabrilo ga da počne raditi kao fizioterapeut u privatnom angažmanu, čime se i trenutno bavi. Kada smo ga pitali da nam kaže nešto više o svom poslu, rado je podijelio s nama kako zaista uživa u svakodnevnom radu s klijentima s kojima ima samo pozitivna iskustva, bez obzira na svoj invaliditet. Svaki dan proveden na poslu je prilika za nova druženja ali što jejoš bitnije, prilika za pružanje pomoći osobama koje su u potrebi za ozdravljenjem. To njegov put čini posebnim. Smatra da je uspješan, jer se sam angažirao u traženju posla i svog usavršavanja, te nije dopustio da ga okolnosti obeshrabre. Selmir nam poručuje da nam se ništa neće samo ponuditi, trebamo se boriti, učiti i tražiti i sigurno ćemo naći ono što želimo!
Milica, 30 godina, Trebinje
Milica je rođena u Čapljini, živi u Trebinju. Po završetku srednje škole nakon nezgodnog pada postaje paraplegičarka. Ne opterećujući se mišlju zašto se baš njoj ovo dogodilo,odlučila je uzeti život u svoje ruke i polako izgraditi svoj put. Kako sama kaže, svakodnevnica joj je bila kao partija šaha – povlačila je poteze figurama koje je imala. Ističe značajnu potporu Udruženja amputiraca Trebinje koji su je zaposlili, te tako Milica započinje svoj put borbe za prava osoba s invaliditetom. Sa svakodnevnim predrasudama javnosti bori se svojom pojavom i s osmijehom na licu kojeg je mogla staviti tek kada je prihvatila sebe i izborila se sa svojim unutarnjim glasovima, ističući svoje uspjehe i ne dajući priliku drugima da je sažalijevaju. I javnosti i ostalim osobama s invaliditetom poručuje da se fokusiraju na mogućnosti, kolike god one bile, a ne na nedostatke te na tome grade budućnost. Milica je danas veoma uspješna mlada žena, aktivna je članica Udruženja amputiraca Trebinje i Udruženja paraplegičara Trebinje i aktivni zagovarač za prava osoba s invaliditetom. Odbornica je u Skupštini grada Trebinja, kao predstavnica osoba s invaliditetom, studentica na Fakultetu za proizvodnju i menadžment, te radi u Elektroprivredi
Republike Srpske. U svoje slobodno vrijeme bavi se fotografijom, slikarstvom, šivanjem i kajakaštvom, u čemu je reprezentativka Bosne i Hercegovine i jedina djevojka s invaliditetom na Balkanu koja se bavi kajakaštvom! Pred vjetrom možemo graditi vjetrenjače a možemo graditi i zidove. Ne budimo ti koji grade zidove i kriju se iza njih! – poručuje nam Milica…
Vahid, 60 godina, Tuzla
Vahid živi i radi u Tuzli. Na početku ponosno ističe kako je suprug, otac i djed. Pored ovih značajnih uloga, Vahid ističe još jednu – predsjednik je Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji TK Fenix. S dijagnozom posttraumatskog stresnog poremećaja živi od 1996. godine. Veliku ulogu u prilagodbi dobivenoj dijagnozi odigralo je njegovo osnivanje TK Fenix gdje je sa svojom
životnom pričom našao mjesto kod najuglednijih svjetskih izdavača i imao izrazit utjecaj na tokove zaštite prava osoba s mentalnim poteškoćama u zemlji i cijeloj regiji jugoistočne Europe. Tada je na svoju dijagnozu počeo gledati na drugačiji način i polako se vraćao u tokove svakodnevnog života. Iz svog iskustva ističe kako je osobama s invaliditetom potpora okoline veoma značajna, te je veoma sretan što pored potpore TK Fenix ima i veliku potporu svoje obitelji, za koju kaže da je ključna za sve osobe sa psihosocijalnim invaliditetom. Na kraju nam poručuje: rad je najbolje rješenje. Podcrtava kako se pružanjem mogućnosti za rad osobama s invaliditetom daju mogućnosti da se u prvi plan stave njihovi raznovrsni potencijali ali i dodatno usavrše sposobnosti. Osobe s invaliditetom u velikoj mjeri mogu doprinijeti zajednici ukoliko im se ukaže prilika!
