Sarajevo
U masakru na sarajevskoj pijaci Markale prije 28 godina poginulo je 68, a teže i lakše ranjene 142 osobe. Bio je to prvi od dva masakra koja su se dogodila na najprometnijoj sarajevskoj pijaci koja je i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada.
Tog popodneva, 5. februara 1994, nakon eksplozije minobacačke granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske, na pijaci Markale zavladala je panika. Građani koji su se našli na mjestu masakra prenosili su ranjene do vozila kako bi što prije stigli do bolnice.
Ljekari u Urgentnom centru bolnice Koševo (danas Klinički centar Univerziteta u Sarajevu) ulagali su nadljudske napore da spase što više života, u teškim uslovima i bez adekvatne opreme.
Među njima bio je prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, sadašnji direktor Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, a u to vrijeme 31-godišnji specijalizant koji je prva iskustva stekao upravo tokom rata.
“Tog 5. februara sam bio dežurni u Urgentnom centru, današnja stara hirurgija. Bio sam dežurni ortoped. Bio je sunčan dan, kao i danas. Oko podne pojavio se veliki broj auta. Izašli smo ispred, a mislim da je u tom trenutku došlo oko 130 ljudi, možda i više. To su bile teške povrede, raskomadana tijela. Pokušavate da spasite što više života. U tom trenutku vidite krvarenje na sve strane. Nažalost, veći broj ljekara je bio otišao tako da nismo imali ni dovoljno ruku u tom trenutku”, prisjetio se Gavrankapetanović.
I dan-danas često se sjeti kako ga je neko držao za ruku dok je pomagao drugoj ranjenoj osobi.
– Teška i razarajuća situacija –
“I taj stisak popusti. Zaustavljate krvarenje… Za sve je to bio šok. Bio sam mladi specijalista, ali nažalost, već smo imali veliko iskustvo iz prethodnog perioda – velikog masakra koji je bio 27. maja 1992. godine. To je teška i razarajuća situacija koju nikada više ne zaboravite, niko od nas. Sjećam se kolegice anesteziologa, koja sa suzama u očima pita gdje joj je otac, jer je tada otišao na pijacu. Dijelovi tijela koje dodirujete, to su nezamislive povrede. Sve u svemu, jedno bolno sjećanje. Ta scena koju gledate, taj trenutak, ne možete učiti ni u kakvim knjigama. Svako to lice, svaki uzdah, krik i bol, to nikada neću zaboraviti”, ispričao je dr. Gavrankapetanović u razgovoru za Anadolu Agency.
U operacionoj sali smjenjivali su se ranjenici, ljekari su operisali bez pauze, zaboravivši na vrijeme. Jedini cilj i misao je bio spasiti što više života.
“Tada smo operisali cijeli dan i noć, ujutro smo završili. Ali, kao da je bio jedan tren, kao da je bio trenutak. Zora je bila kada sam izašao iz sale. I onda smo obilazili sve te ljude koje smo svi zajedno operisali. Radilo je nekoliko hirurških ekipa. I onda vidite koliko ljudi je preživjelo, koliko ljudi ste uspjeli spasiti i to je nešto što vas ispuni”, prisjetio se dr. Gavrankapetanović.
Drama koju je tad proživio, kako dodaje, “nešto je što vam ostavi trag za cijeli život”. No, hirurške ekipe tog dana zbrinule su i spasile najveći dio ljudi koji su uspjeli doći do njih.
– Ponosni na rad u gradu pod opsadom –
“To je nešto na šta možemo biti ponosni. Hipokrat kaže: ‘Samo rat rađa hirurga’. Nažalost, to je tako. Mi smo, sticajem okolnosti, u takvoj situaciji uspjeli da savladamo sve prepreke koje smo imali i damo rezultat kakav smo dali.”
Naš sagovornik prisjeća se kako u trenutku kada su im dolazili ranjeni sa pijace Markale nisu imali ni dovoljno osoblja i morali su brzo procjenjivati kojem ranjeniku je pomoć bila prvenstveno potrebna.
“Trijaža je nešto što je najteže, što je najveća mudrost i umijeće. Davno nekad sam napisao tekst ‘Hirurško rasuđivanje u ratu’. Kako da vi, u takvoj situaciji masovnog povređivanja, odredite sve te prioritete i spasite što više života. Imali smo i neke naše starije kolege, od kojih većina danas nije živa, i njih se ovih prilikom sjećamo”, kazao je Gavrankapetanović.
U ratnom periodu, ljekari su radili bez osnovnih medicinskih potrepština i u skoro nemogućim uslovima, ali su davali sve od sebe da spase što više života.
“Radili smo bez struje, vode, medicinskog snabdijevanja, bez opreme. To je veliki izazov. Pokušali smo da učinimo sve ono što možemo. Počela je i neka međunarodna pomoć, neko se može sjetiti aviona kako slijeću. Ali, sve je to bilo nedovoljno. Noći i dani bez struje. Operišete u operacionim salama noću kada nemate svjetla. Nemate dovoljno infuzija, tekućine da ispirete sve te rane. Nekad pomislim da su te rane zarastale od naše ljubavi, želeći da pomognemo građanima u najtežem trenutku u historiji ovog grada”, zaključuje dr. Gavrankapetanović.
Nakon rata u BiH, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.
“Ovo je prilika da se sjetimo svih onih koji su poginuli. Da se sjetimo svih onih koji su ranjeni, onih koji su ostali bez svojih najdražih. Ja, kao i svjedok tih teških dešavanja, mogu samo da kažem da je i ova moja priča i sve ono što osjećam, jedan veliki antiratni krik na sve one koji odlučuju o bilo čemu, da vode računa o tome šta rade i kako odlučuju”, dodao je.
– 28. godišnjica masakra –
U Sarajevu će danas biti obilježena 28. godišnjica od masakra na pijaci Markale.
Prije 28 godina na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.
Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.
Pijaca i zatvorena Gradska tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a rajena 84 civila.
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a preko 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).
Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.
