Njihov stan je uništen u svakodnevnim razornim granatiranjima i sa porodicom je cijelo vrijeme živio u podrumu zgrade Arhiva u kom je radila njegova supruga,piše Depo.
Trideset kilograma lakši i sa traumama koje će ga dugo pratiti,iz pakla Ukrajinskog grada Mariupolja prije četiri dana u svoju Koprivnu kod Zenice vratio se Bahrudin Delić.
Iza njega je 38 dana čistog užasa u gradu kojeg su već nazvali novim Staljingradom. Bahrudin je varilac i više od 30 godina radio je u različitim zemljama. Najduže se, sa svojom suprugom Ukrajinkom i kćerkom zadržao u Mariupolju, velikom industrijskom i lučkom gradu. Radio je upravo za Azovstalj, veliku željezaru koja je, još uvijek, posljednje uporište branilaca ovog grada. Njihov stan je uništen u svakodnevnim razornim granatiranjima i sa porodicom je cijelo vrijeme živio u podrumu zgrade Arhiva u kom je radila njegova supruga. Nikakve humanitarne pomoći nisu imali – piše Zenicainfo.ba.
“Nikakve, ni hljeba ni vode nismo dobili. Jednom sam otišao tri kilometra kroz ratište na mjesto gdje daju vodu iz cisterne. Par hiljada ljudi na jednu cisternu. Zamolim momka da mi naspe dvije flaše vode jer imam i dvoje invalida sa sobom. On mi pokaza na baru i kaže evo ti sipaj. Ja poludih, uhvatim ga za prsa i kažem da će on to popiti. Kćerka me je razdvojila od njega“, priča nam Bahrudin. Za piće su koristili i pročišćenu vodu iz radijatora a hrana se svodila na oskudne obroke riže na vodi. Za nešto više od mjesec dana Bahrudin je izgubio tridesetak kilograma. Kroz jedan od rijetkih humanitarnih koridora, Bahrudin i njegova porodica, a u kojoj su i stari i bolesni punac i punica, uspjeli su izaći iz Mariupolja. Privremeno utočište su pronašli u ruskom gradu Rostovu. Bahrudin je ogorčen na ponašanje Enise, službenice ambasada Bosne i Hercegovine u Moskvi koja se oglušila na njegove molbe da mu pomgnu da stigne do Bosne i Hercegovine.
“Znači ja sam niko i ništa, nisam državljanin ove zemlje. To je sramota. Ja od tebe tražim pomoć jer je nemam od koga uzeti. Ona kaže ne znam ja šta ću, kad kreneš nazovi me. Nikad te neću nazvati“, uzrujano se prisjeća naš sagovornik. Avionsku kartu do Sarajeva, gdje je stigao 15. aprila, platila mu je kćerka od amidže. Porodica Bahrudina Delića sada samo može da čeka na ponovno okupljanje. Kako nam kaže, biće to u Njemačkoj gdje je njegova kćerka, koja je diplomirala na Medicinskom fakultetu, već dobila posao. Mariupolj je poglavlje koje je za njih zauvijek završeno.
