Alija Izetbegović je rođen 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, a kada su mu bile tri godine njegov otac Mustafa se odlučio na selidbu u Sarajevo. Prvu mušku gimnaziju u Sarajevu je završio 1943. godine u okupiranom Sarajevu. Narednu godinu je proveo u skrivanju kako bi izbjegao mobilizaciju u neku od ustaških vojnih formacija.
Nakon rata zbog učeća u pokretu “Mladi muslimani” je uhapšen i osuđen na tri godine strogog zatvora.
Vodio je miran život kao pravnik u raznim preduzećima sve do 1983. godine kada počinje montirani “Sarajevski proces” nakon kojeg je zbog “rušenja državnog poretka” i “verbalnog delikta” osuđen na čak 14 godina zatvora.
Kao posljedica demokratskih promjena u tadašnjoj Jugoslaviji zakon o verbalnom deliktu je ukinut a Alija Izetbegović izlazi iz zatvora 1988. godine. Ubrzo nakon toga 1990. godine Izetbegović sa grupom istomišljenika osniva Stranku demokratske akcije koja će na prvim demokratskim izborima ostvariti uvjerljivu pobjedu.
Nakon toga počinje još jedna borba Alije Izetbegovića, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH donosi mnoge teške odluke no unatoč svojim naporima u sprječavanju rata, agresija na BiH počinje u julu 1992. godine.
Izetbegović kao predstavnik međunarodno priznate Bosne i Hercegovine postaje prepoznatljivo lice i u svjetskoj politici, a diplomate su ga ocjenjivale kao “teškog pregovarača“ .
U toku rata Izetbegović putuje na bezbroj mirovnih konferencija, susreće sa mnogim svjetskim liderima te pokušava da balansira između istoka i zapada što na neki način i uspijeva, pa tako dugogodišnji neprijatelji poput SAD i Irana nekada i zajedno, kao u slučaju naoružavanja Armije BiH, pomažu Bosni i Hercegovini.
Izetbegović ostaje predsjednik do samog kraja agresije na BiH, te na kraju potpisuje i Dejtonski sporazum za koji je u više navrata govorio “da nije pravedan” ali da je prvi koji je garantovao da do podjele države neće doći.
Kreator Dejtonskog sporazuma i američki diplomat Richard Hoolbruke je za Izetbegovića rekao:
“Mislim da ova zemlja danas ne bi postojala da nije bilo Izetbegovića. Svi ljudi prave greške, pa i on. Ali, ponavljam, da nije bilo njega, Bosne i Hercegovine ne bi bilo. On je razlog postojanja BiH. To je i Milošević kazao u Dejtonu. On je rekao da je Izetbegović pobijedio. Kazao je da je Izetbegović zaslužio Sarajevo, jer ga nikada nije napuštao. Da je Izetbegović napustio Sarajevo, BiH ne bi opstala.”
Izetbegović se žestoko protivio radikalizaciji u svakom smislu, istakao je da bi takvo radikalizirano društvo doživjelo “sudbinu Čečenije ili Palestine”. Smatrao je da nacionalni koncept ne treba biti u fokusu politike, obrazložio je da se niko ne treba odricati svog nacionalnog identiteta, nego kako je u jednom razgovoru rekao “svi trebamo biti malo više Bosanci”.
Zalagao se za povratak izbjeglica te je isticao da je to jedini način da se politički poraze separatističke struje u BiH. “Tražite pravdu, a ne na osvetu, osveta pokreće jedan lanac zla kojem nema kraja”, poručio je Izetbegović prilikom jednog intervjua.
Na prvim izborima nakon rata 1996. godine Izetbegović ponovo odnosi ubjedljivu pobjedu i ostaje u Predsjedništvu sve do oktobra 2000. godine kada se zbog zdravstvenih razloga povlači iz politike.
Posljednje godine života provodi u pisanju memoara i sjećanja, te povremenim medijskim nastupima poziva i zagovara na očuvanje Bosne i Hercegovine, pomirenje te na suzbijanje “strančarenja”.
Alija Izetbegović je umro 19. oktobra 2003. godine u 78. godini života u Sarajevu. Na njegovom posljednjem ispraćaju okupile su se desetine hiljada ljudi a tom prilikom se obratio između ostalih i tadašnji visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown i poručio:
“Kao mnogi njegovi sunarodnjaci, on je crpio snagu i iz islamskog nasljeđa i europskog podrijetla; i jedno i drugo ga je obogaćivalo, i ni za jedno se nije ispričavao. Rimski državnik i mislilac Ciceron jednom je rekao da je karakter hrabrog i odlučnog čovjeka takav da neće pokleknuti pred nesrećom niti će napusti svoj položaj. Alija Izetbegović je u potpunosti potvrdio ovu izreku”. prneosi “Klix“.
