Ovim činom srpsko vodstvo u BiH je odabralo put podjele zemlje, koji je rezultovao ratom, zločinima i u konačnici genocidom.
Iako se vrlo često u pojedinim propagandnim krugovima za rat u BiH i reakciju srpskog stanovništva okrivljuje referendum o nezavisnosti ili ubistvo “starog svata”, evidentno je da je srpsko vodstvo mnogo ranije krenulo u proces razbijanja države koji je kulminirao ratom.
Paradržavna institucija skupštine srpskog naroda u BiH je osnovana 24. oktobra 1991. godine nakon što je 14. oktobra iste godine u skupštini BiH donijet Memorandum o nezavisnosti BiH. Istog dana predsjednik SDS-a ratni zločinac Radovan Karadžić je za govornicom skupštine otvoreno prijetio nestankom bošnjačkog naroda.
Nešto kasnije 9. i 10. novembra 1991. godine skupština srpskog naroda je održala plebiscit na kojem je građanima srpske nacionalnosti postavljeno pitanje da li su saglasni da srpski narod ostane u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom, Baranjom i Zapadnim Sremom, te drugim koji se za taj ostanak izjasne. Većina je glasala za.
Pod izgovorom ugroženosti srpskog naroda u budućoj nezavisnoj BiH, skupština srpskog naroda u BiH je 9. januara 1992. godine održala sjednicu na kojoj se trebala donijeti odluka o proglašenju srpske nacionalne paradržave po uzoru na Republiku Srpsku Krajinu koja je osnovana na okupiranim dijelovima Hrvatske u decembru 1991. godine.
Zamjenik predsjedavajućeg skupštine Vojislav Maksimović je tada govorio kako “muslimansko-hrvatska koalicija” ignoriše volju srpskog naroda i dodao kako Srbi nikada neće pristati da žive u nezavisnoj BiH.
Milutin Ajadnović jedan od zastupnika je rekao kako je proglašenje Republike srpskog naroda u BiH korak ka “zavetovanju da svi Srbi žive u jednoj državi” te da je ona zapravo korekcija onoga što nije učinjeno 1918. i 1945. godine.
Ratni zločinac, Radoslav Brđanin se također obratio i kazao kako kako su iz “muslimansko-hrvatske koalicije toliko zaslijepljeni da vole svoju državu da vide sa Trebevića nego zajedničku do Moskve” te kako je vrijeme da “oni mole nas, jer mi smo jači”. Milorad Bojović je kazao kako su oni koji su komšije Srbima “bili i ostali protiv zajedničkog života” te da je “Muslimanima bliži Irak nego Srbima iz BiH Srbija”.
Buduća predsjednica RS-a i još jedna u nizu prisutnih osuđenih za ratne zločine, Biljana Plavšić se također obratila prisutnima.
“Ni jedan Srbin koji u sebi ima makar i malo časti nije se usudio da pljune na kosti miliona svojih predaka, ali i današnjih žrtava palih za zajednički život svih Srba u jednoj državi. Osim toga ni jedan Srbin koji i malo drži do svog nacionalnog identiteta ne može pristati da bude pretopljen u bezimenog građanina u Bosni i Hercegovini”, kazala je Plavišć.
Ratni zločinac i monstrum iz Vogošće Jovan “Joja” Tintor je također bio jedan od govornika na osnivačkoj skupštini i tada je kazao kako mu nije jasno kako “jedna nacionalna manjina ‘Bošnjaci’ želi državu kada je preko 65 posto teritorije srpsko”
“Bosna i Hercegovina je bila i ostala srpska zemlja, a ovo danas to samo i zvanično potvrđujemo. Zato braćo i sestre ja vam čestitam našu novu državu i vjerujem da svi sa mnom dijelite mišljenje da je vrijedilo za ovaj dan živjeti”, dodao je zločinac Tintor.
Ratni zločinac Radovan Karadžić je imao najduže obraćanje na ovoj sjednici u kojemu je iznio nekoliko indirektnih prijetnji drugim narodima u BiH.
“Što se Jugoslavije tiče od volje im. Mi svoju volju imamo i možemo da je provedemo. Imamo načina. Nema toga ko će uvesti dalje od Kozje ćuprije nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Na Palama je to Jugoslavija”, kazao je Karadžić.
Nikola Koljević, osumnjičeni za ratne zločine, koji je izbjegao pravdu počinivši samoubistvo 1997. godine, se u svom izlaganju 9. januara osvrnuo na “historijske nepravde” načinjenim prema Srbima.
“Govoriti kao što se danas u Bosni i to sa najviše nešto govori u ime Srba, da je za njih bolja država Bosna nego Jugoslavija, nije samo nedemokratski već je i neprijatno. Ko uopšte ima pravo da govori u ime drugog i to zove demokratijom!? Srbi su, kao što se zna stari narod i nepristojno je kada mlađi starijem boguje. Zašto samo Srbi jedini od svih naroda na ovim prostorima ne bi imali pravo da se okupe ako se već stvaraju nove države na nacionalnom principu? Ja zaista ne vidim zašto”, rekao je tada Koljević.
Već narednog 10. januara Predsjedništvo BiH je ocijenilo da je proglašenje “Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine protivustavan akt bez pravnih posljedica”. Prvog marta održan je referendum na kojemu se većina građana BiH opredijelila za nezavisnu i suverenu državu. Ubrzo nakon toga 1. aprila 1992. godine ulaskom Arkanovih zločinaca u Bijeljinu čime je i zvanično počeo krvavi rat i agresija na BiH.
Kompletan stenogram sa skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini održane 9. januara 1992. godine možete pročitati ovdje.
