To je posao koji nikada ne završava, uvijek će se naći neko kome je potrebna tvoja pomoć. Socijalno ugrožene osobe, bolesne, stare, iznemogle, svuda su oko nas. Potrebna im je lijepa riječ, podrška, osjećaj da neko brine o njima i da znaju da nisu sami, piše Anadolija.
Baviti se humanitarnim radom, volontirati, pomoći djeci i siromašnima bilo u svojoj zemlji ili inostranstvu, bez razlike na vjeru, naciju, boju kože, mogu ljudi koji razmišljaju na način da je najbitnije pomoći čovjeku u nevolji bez obzira na različitosti.
To su oni, humanitarci koji imaju srce dovoljno veliko za svakoga.
Jedna od njih je Indira Kriještorac, koja je na poziciji glasnogovornice Crvenog križa Federacije BiH već tri godine. Volontira u ovoj instituciji 18 godina.
“Volontiram od prvog razreda srednje škole. Krenula sam sa sekcijom prve pomoći. Ljudi uglavnom pomažu vjerovatno zbog osjećaja poslije toga. Kada jednom izmamite osmijeh kod ljudi, to želite i dalje da gledate. Odnesem paket kod nene i djeda, ja ga nisam kupila, ali lijep je osjećaj kada odete kod njih, popričate i vidite kako vas gledaju”, kazala je Kriještorac.
Prema njenim riječima, kada ide na teren, ne ide sa osjećajem da joj se nešto može desiti. Ovaj posao, kako je kazala, nikada ne bi mijenjala.
Njen humanitarni rad i volju da pomogne drugima pokazala je i u posljednjoj velikoj katastrofi koja je pogodila Tursku. Sa ekipom je bila i u zemljotresom pogođenim područjima odakle se nedavno vratila.
“Bili smo u Gaziantepu, Hatayu i Iskenderunu. U Islahiye, grad prije Gaziantepa, smo stigli u večernjim satima. Grad je doslovno bio pust. Sve zgrade su bile prazne. Jedina zgrada koja je radila je bila zgrada policije, tu je bilo nekoliko ljudi. U dvorištu te zgrade je bio šator turskog Crvenog polumjeseca i to je jedino mjesto gdje smo vidjeli neke ljude”, ispričala je Kriještorac.
Kako je kazala, tamo su otišli da bi dostavili humanitarnu pomoć.
“U Gaziantepu nismo imali puno kontakta sa ljudima, osim sa kolegama iz turskog Crvenog polumjeseca. U povratku smo svratili u Hatay. Tamo nas je dočekala puno gora situacija nego što smo imali priliku vidjeti na fotografijama i video snimcima. Vozite se cestom, a ruševine su i sa jedne i druge strane”, kazala je Kriještorac za Anadoliju.
Poslije Hataya otišli su u Iskenderun.
“Posjetili smo dva kampa. Jedan je smješten na trgu. To je morski gradić koji je zaista lijep. Porodice su smještene u šatore, među njima je jedan koji je išaran, neka igraonica za djecu. Vani su se djeca igrala fudbala. Ispred jednog kamiona bio je dugi red, čekali su hranu. Prva asocijacija mi je bio red za vodu iz ratnog Sarajeva. Obilazila sam kamp, a oko mene su bila dva dječaka koji su željeli da se slikaju samnom”, ispričala je Kriještorac koja je godinama radila i u medijima.
– Posao koji živiš 24 sata dnevno –
Među ženama koje svakodnevno rade na tome da pomognu drugim ljudima je i Maja Arslanagić-Hrbat, glasnogovornica Udruženja Pomozi.ba.
“U Pomozi.ba sam četiri godine. Još u osnovnoj i srednjoj školi sam uvijek bila član volonterskih klubova i uvijek me činilo sretnom kada mogu nešto korisno da uradim. Od srednje škole sam povremeno bila uključena u neke humanitarne projekte, ali ne u tolikoj mjeri Koliko sam željela. Put me odveo na drugu stranu, bavila sam se novinarstvom”, ispričala je Arslanagić-Hrbat.
Nakon toga se otvorila prilika da radi u Pomozi.ba i tu nije bilo dileme, odlučila se pridružiti timu vrijednih ljudi koji svakodnevno pomažu ljudima na različite načine.
“Ovo nije klasični posao. Taj posao ti postane život i živiš ga 24 sata dnevno. Nema radnih dana, svaki dan ti je posao. Ne možeš ostati ravnodušan kada na terenu vidiš ljude u teškim situacijama, sa teškim pričama. Znalo se desiti i suza. Ovaj posao definitivno ima dodatnu težinu bez obzira koliko sam ja kao osoba poprilično realna i racionalna i čvrsto stojim nogama na zemlji”, istakla je Arslanagić-Hrbat.
Kako je kazala, zadovoljstvo ovoga posla je kada dođeš kući, nakon što si taj dan uradio dobra djela, da znaš da si dao sve od sebe da nekoga usrećiš.
Ovo udruženje je među onima koji su sakupili i poslali veliku pomoć turskom i sirijskom narodu, nakon razornih zemljotresa početkom februara.
Radili su danonoćno kako bi ta pomoć na vrijeme stigla do ljudi kojima je bila neophodna.
Arslanagić-Hrbat je također bila u Turskoj gdje je pratila konvoj od 54 kamiona koji su dostavili pomoć.
“Na početku sam odmah rekla da želim da idem tamo, željela sam da pomognem. Međutim, tada su mi kolege rekle da ne znamo Koliko ćemo tamo biti, a ja imam malu bebu kod kuće. I onda sam shvatila da u tom momentu ne mogu da idem. Ali otišla sam sa drugim timom. Pratili smo konvoj pomoći. Nažalost, a možda i na moju sreću da nisam bila u pogođenim područjima i da lično nisam vidjela tu ljudsku patnju”, pojasnila je Arslanagić-Hrbat.
Drago joj je da je ipak bila sa narodom Turske, da im je stisnula ruku i da zna da je sve uradila što je bilo u njenoj moći.
“To je iskustvo koje ću dugo pamtiti”, kazala je Arslanagić-Hrbat.
Podsjetila je da je danas 8. mart – Međunarodni dan žena, a da u različitim dijelovima svijeta bjesne ratovi, sukobi, prirodne nesreće…
“Ove godine smo svi svjesni patnje žena koje se nalaze u Turskoj. Nama se javljaju brojne kompanije koje žele da pomognu tim ženama. Povodom 8. marta su se angažovali, u saradnji sa nama, da im poklonimo određene proizvode, sada su to uglavnom higijenski proizvodi jer je to u ovim momentima najpotrebnije. Ali eto čisto da im damo neki znak pažnje, da znaju da nisu same i da smo sa njima”, dodala je Arslanagić-Hrbat.
– Voljeti posao koji radiš –
Mensura Husanović, direktorica Regionalnog odbora “Merhamet” Tuzla, u ovoj ustanovi radi od 2004. godine.
“Svako svoj posao treba da voli. Treba voljeti da radiš u jednoj humanitarnoj organizaciji. Treba željeti da pomažeš drugim ljudima. Da bi pomagao drugim ljudima moraš imati osjećaj Koliko je tim ljudima potrebna vaša pomoć, odnosno moraš svakoga saslušati, porazgovarati. Ljudima je danas potreban razgovor”, kazala je Husanović.
Regionalni odbor “Merhameta” Tuzla ima i kuhinju gdje pripremaju 2.840 obroka za njihove korisnike.
“Humanitarni rad je rad koji bi baš žene trebale najviše da rade zbog emotivnosti koju imaju. Žene su majke. Majke osjećaju. Ne mogu vidjeti da mi je došlo dijete koje je u stanju socijalne potrebe, a da mu ne pomognemo. Mnogo stvari nosimo i kućama”, pojasnila je Husanović.
Dotakla se i posljednjih akcija koje su pokrenuli nakon zemljotresa u Turskoj i Siriji.
“Teško mi je bilo gledati sve to, pogotovo djecu. Ne daj Bože da se ikome desi to što se desilo njima. Gledamo da pomognemo na svaki mogući način”, kazala je Husanović za Anadoliju.
Na 8. mart – Međunarodni dan žena, suosjeća sa svim ženama u Turskoj, posebno onim koje su pogođene razornim zemljotresima.
– Nema mjesta ravnodušnosti –
Ekrema Salihbašić u Međunarodnom forumu solidarnosti EMMAUS (MFS-EMMAUS) radi deset godina.
“Zadovoljstvo koje imam kao žena, kao i druge uposlenice naše organizacije, prevazilazi sve poteškoće sa kojima se suočavamo. To je osjećaj koji se ne može opisati riječima. Ne možeš biti ravnodušan na situacije sa kojima se susrećeš. Svaki susret sa bilo kojom osobom, bez obzira na uzrast ili dob, ostavlja traga. To dovodi do toga da izrastete u što bolju osobu, odnosno da se poveća empatija, koja je u prirodi svakog ljudskog bića”, pojasnila je Salihbašić.
I MFS-EMMAUS se od prvog dana uključio u prikupljanje pomoći turskom i sirijskom narodu.
“Prije nekoliko godina sam bila na tom području, i sve ovo mi jako teško palo. Naročito kada sam vidjela žene sa djecom, to je bilo jako potresno i žalosno”, dodala je Salihbašić, piše Anadolija.
