Brammertz za Mrežu je govorio upravo o ovom procesu koji je trajao punih 20 godina, negiranju genocida, zločincima i želji političara za njihovu rehabilitaciju. Istini koja je u Hagu dokazana, zloupotrebi presuda, manipulaciji, pravdi, nepravdi, presudama gdje se sudilo pojedincima, a ne narodima.
Brammertz kaže da presuda Stanišiću i Simatoviću bitan trenutak za ovaj sud.
– To će biti zadnja žalbena presuda i ovo je vrlo bitan predmet. Pokazuje direktno učešće srbijanskog vodstva u zločinima koji su počinjeni u BiH i Hrvatskoj. Mi smatramo da zbog svojih položaja u državnoj bezbednosti Stanišić i Simatović su bili svjesni postojanja udruženog zločinačkog poduhvata. Oni su imali taj plan da bi kreirali etničko čistu teritoiju u srpskim krajevima i zato je to vrlo bitan predmet. Nestrpljivo očekujemo presudu – kaže Brammertz.
Smatra da je negiranje genocida jedan od glavnih problema u bivšoj Jugoslaviji.
– Ne radi se o slobodi govora. Ako postoji zakon po kojem je krivično djelo ako se negira genocid, to nije sloboda govora. Ovo negiranje je dio genocida, na neki način. Jer genocid uništava jednu grupu zbog onoga što oni jesu, zbog njihovog identiteta. A negiranje genocida također doprinosi tome. Zato sam za to da se uvede zakon o zabrani negiranja genocida. Moje kolege s emoraju suočiti sa nekakvim problemima da bi se krivično gonili takvi slučajevi. To će trajati neko vrijeme. Ali otkad je taj zakon uveden imamo manje slučajeva negiranja genocida u javnosti, ali bez obzira na to, ako se promijeni zakon samim tim nećemo riješiti problem. Treba promijeniti mentalitet ljudi. Bitno je da ljudi shvate da je to uvreda za žrtve, za preživjele ako se njihov status kao žrtve ne uvažava. Nadamo se da će političari biti odgovorni, da će razumjeti da je to bitno i da će prihvatiti da su ti zločini počinjeni – ističe Brammertz.
Naglašava da je negiranje genocida vrlo ozbiljna stvar.
– Ali kad se glorificiraju ratni zločinci, to je isto veliki problem. Pitam se kako smo mi mogli bolje komunicirati s ljudima i objasniti im da su zločini koji su počinjeni stravični. Grafiti Karadžića, Mladića itd., ali oni nisu heroji. Naprotiv. Oni su koristili položaje koje im je njihov narod dao da bi počinili strašne zločine. Niko na ovom sudu nije gonjne zbog toga što su branili svoj narod. Optuženi su i osuđeni jer su kršili ženevske konvenkcije, jer su ubijali civile, silovali žene. Gonjeni su i osuđeni jer su uništavali crkve, džamije, ubijali zatvorenike koji su bili zaštićeni ženevskim konvencijama. Ti pojedinci ni u kojem slučaju nisu heroji, ali određeni dio stanovništva ne gleda na stvari na taj način – smatra Brammertz.
Pomirenje mora nastati u samoj zajednici, pomiriti se moraju žrtve i zločinci
Kada je riječ o radu Haškog tribunala i njegovoj brzini Brammertz kaže:
– Sud je uspostavljen od strane Vijeća sigurnosti kao ad hoc institucija, kao privremena institucija. Kao što znate, prije 15 godina već smo imali strategiju za završetak svih slučajeva. Ostali predmeti su trebali biti prebačeni u regiju. Dosta bjegunaca nije bilo uhapšeno, Mladić je bio zadnji koji je uhapšen 2011., ali zbog toga sud nije mogao funkcionirati onako brzo kako je to bilo potrebno možda. Ali što se tiče uspjeha Suda za bivšu Jugoslaviju, o tome moraju drugi odlučiti. Ali rekao bih da možemo biti dosta zadovoljni. Mislim da je ovaj sud odigrao svoju ulogu, ispunio svoju misiju.
Ističe da se, kada je sud uspostavljen, radilo o tome da oni koji su počinili zločine moraju biti odgovorni.
– U regiji bivše Jugoslavije nije bilo moguće krivično goniti te optuženike, tako da mislim da su Ujedinjene nacije dobro odlučile kad su odlučile uspostaviti sud izvan regije. Mislim da smo ispunili svoju misiju jer smo krivično gonili puno ljudi koji ne bi bili krivično gonjeni da nije bilo suda. Što se tiče pomirenja, često me ljudi pitaju da li stvarno mislim da smo odigrali važnu ulogu u smislu pomirenja, zar nije suprotno. Po mom ličnom mišljenju, nije dovoljno imati suđenje da bi došlo do pomirenja. Pomirenje mora nastati u samoj zajednici, pomiriti se moraju žrtve i zločinci, ali prvo je bitno da ljudi koji su činili zločine budu držani odgovornim i nakon što se uspostavi istina, nakon što su oni koji su krivi krivično gonjeni, moguće je onda napredovati. Ali glavni je izazov što ne postoji zajedničko shvaćanje onoga što se desilo. Svi misle da su oni žrtve drugih i ljudi se teško pomiruju sa realnošću tog konflikta. Nedostatak povjerenja je glavni izazov danas – naglašava glavni haški tužilac.
Govoreći o saradnji zemalja u regionu sa Haškim tribunalom kaže:
– Izvještaj Vijeću sigurnosti već je poslano u Njujork, biće javan 12.06. Ponovo će objasniti koji su izazovi s kojim se susrećemo danas u svim zemljama bivše Jugoslavije. Što se BiH tiče mi usko surađujemo sa bivšim glavnim tužiteljem i sa sadašnjim glavnim tužiteljem. Bilo je napretka i ljudi svih nacionalnosti su krivično gonjeni i često su i osuđeni. Ali da bi nacionalna strategija protiv ratnih zločina bitno je brže procesuirati predmete. Kada smo bili u Srbiji vidjeli smo da je situacija ponovo kritična jer i dalje procesuiraju relativno mali broj predmeta i najveći broj tih predmeta su predmeti koji su prebačeni iz Bosne u Srbiju. U Hrvatskoj sam bio jako kritičan zbog nedostatka suradnje od strane Hrvatske. Suradnja na regionalnom nivou je i dalje teška.
Svi imaju pristup arhivu Haškog tribunala
Brammertz pojašnjava da su Ujedinjene nacije odlučile da arhiv Haškog tribunala ostaje u Hagu.
– To je odluka koju donosi Sigurnosno vijeće UN-a jer su oni vlasnici arhiva. Moje je mišljenje da je to vrlo logično. Logično je da se ti arhivi drže u Hagu koji je evropska prijestolnica prava. Najvažnije je imati pristup tim informacijama jer mi se nadamo da će buduće generacije biti zainteresirane za to što se desilo. 80 posto, ako ne i više, arhivskog materijala dostupno je na internetu. Za mene je najbitnije da svi, gdje god se nalazili, imaju pristup tim informacijama – navodi Brammertz, te zaključio:
– U slučaju suđenja Miloševiću ili Karadžiću ili drugima, kada političari sami sebe predstavljaju, vidjeli smo da bi rekli ne branimo sebe ovdje, branimo svoj narod. Oni su pokušali tako zakamuflirati vlastitu krivičnu odgovornost. Mi smo se protivili tome i rekli smo vi niste ovdje zbog Srbije, Hrvatske ili BiH, vi ste ovdje zbog vaše individualne kriminalne odgovornosti. Trebali ste štititi vaše društvo, a uradili ste suprotno. Koristili ste svoju vlast da sami odlučujete o strašnim zločinima. To je problem sa nacionalizmom koji je prisutan u regiji. Političari ako su uspješni imaju često tu nacionalističku retoriku i to je glavni problem. Glorificiraju se ratni zločinci i smatra se da oni predstavljaju društvo kao takvo, a da nisu samo pojedinci.
