DW je zamolio za komentar Grigorija Durića, episkopa njemačkog.
Nakon što je u Potočarima 11. jula obavljena dženaza posmrtnih ostataka 30 Bošnjaka stradalih u genocidu u Srebrenici, u tom gradu se ogranizirano pjevalo i sviralo. Prema izvještajima lokalnih medija okupljanje, uz glasnu muziku, je bilo organizirano u dvorištu pravoslavne crkve u Srebrenici.
Ovaj čin je izazvao brojne reakcije i osude preživjelih genocida. Udruženje Majke Srebrenice na Twitteru je ironično napisalo: „Zahvalne smo čelnicima SPC-a (Srpske pravoslavne crkve – op. aut.) u Srebrenici što su večeras organizirali svirku i pjesme u čast ukopa trideset nevino ubijenih ljudi, među kojima je i dječak od petnaest godina. To je baš onako vjerski, duhovno i pomiriteljski.”
DW je za komentar ovih dešavanja zamolio Vladiku Grigorija Durića, episkopa Srpske pravoslavne eparhije duesseldorfske i njemačke.
DW: Nakon što je u utorak obavljen ukop posmrtnih ostataka 30 Bošnjaka stradalih u genocidu u Srebrenici, prema izjavama očevidaca, u dvorištu pravoslavne crkve u tom gradu je organiziran koncert. Dobri poznavatelji prilika u Srebrenici za ovo stanje, između ostalih, smatraju odgovornim i lokalnog sveštenika, u konačnici Srpsku pravoslavnu crkvu. Kako Vi gledate na to?
Vladika Grigorije: Odgovor na Vaša pitanja, koja se tiču događaja u Srebrenici od prije neki dan, kao i odgovornosti za njih ne mogu dati, budući da sam sve to vreme proveo u putu, sa vrlo ograničenim pristupom internetu i medijima, te ne posedujem apsolutno nikakva saznanja o tome da li se, šta i zbog čega dogodilo. U tom gradu postoji nadležni sveštenik, kao i nadležni Episkop, možete se njima obratiti za komentar, jer dakle smatram da bi bilo neodgovorno da sam komentarišem ono o čemu nemam apsolutno nikakva saznanja.
DW: Među pjesmama, koje su se mogle čuti u utorak u Srebrenici, a što je objavljeno na društvenim mrežama, pjevalo se „veseli se srpski rode“, a pjevalo se i „veri pravoslavnoj“ što ima posebnu težinu s obzirom na to da su počinitelji zločina navodili da su to činili u ime tog naroda i te vjere. Šta, generalno gledano, zapravo uči pravoslavna vjera kada je riječ o patnjama bližeg, o gubitku s kojim se bližnji suočava, o odnosu u situacijama u kojima neko sahranjuje svoje najbliže?
Čini mi se da hrišćanski, a samim tim i pravoslavni, odnos prema patnji i stradanju drugih najbolje opisuje Hristova priča o milostivom Samarjaninu. U najkraćem, na pitanje učenika o tome ko je njihov bližnji, Isus pripovijeda o čovjeku Jevrejinu koji je napadnut, opljačkan i isprebijan od strane razbojnika, te ostavljen da leži na putu. Pored njega prolaze njegovi sunarodnici, uključujući i sveštenika i ne osvrću se na njega. Potom nailazi Samarjanin, pripadnik naroda koga su Jevreji prezirali. Drugačijih verskih uverenja, sažali se na njega, previ mu rane i odvede ga u gostionicu gdje vlasniku plati da njeguje bolesnika.
Isusova jasna poruka glasi, dakle, da je naš bližnji ne onaj sa kim delimo nacionalnu ili versku pripadnost, već onaj koji nam se nađe u nevolji. I ne samo to, već još važnije, on nas poziva ne da brinemo o tome ko je nama bližnji, nego upravo obrnuto, da u naznačenom smislu mi svima budemo bližnji. Hristos nas dakle uči da u susretu sa bilo kojim čovekom, koji pati, budemo ne samo oni koji će pokazati pasivno sažaljenje, već aktivno učiniti sve što možemo da tu patnju ublažimo.
Važno je da iskreno kažemo “oprosti”
Brojni analitičari se slažu u tome da je stanje u BiH 30 godina nakon rata podjednako loše i da nije došlo do stvarnog pomirenja. Šta je s Vaše tačke gledišta, kao pravoslavnog sveštenika, potrebno uraditi da u BiH konačno dođe do poštovanja žrtava, pokajanja, suočavanja s prošlošću i u konačnici ponovne uspostave povjerenja?
Za vreme koje sam proveo službujući kao episkop u BiH već smo napravili mnoge korake koje smatram krucijalnim na putu dostizanja ciljeva koje spominjete. Čini mi se da je to i dalje pravac, kojim pripadnici svih naroda i vera treba iskreno da nastave i u budućnosti. Religija u BiH ima izuzetan značaj, te verske vođe imaju posebnu odgovornost da svoje vernike pozovu na međusobno zbližavanje, upoznavanje i razumevanje, a ne izdvajanje u zasebne enklave i mržnju. Neke od akcija i inicijativa, koje smo ranije izvodili a pokazale su se veoma učinkovitim, su npr. zajednička poseta svih verskih vođa mestima stradanja svih naroda koji žive u BiH, organizovanje simpozijuma, poput Teologije u javnoj sferi, gde smo uvek pozivali kao učesnike i predstavnike rimokatoličke crkve i islamske zajednice. Važno je i da naučimo da jedni drugima iskreno kažemo „oprosti”, kao što sam onomad ja osetio potrebu da učinim u dubrovačkoj katedrali, što je odmah naišlo na istovetan odgovor tamošnjeg biskupa. Smatram da takvi potezi i događaji, ukoliko ih organizujemo iskreno, ne prosto reda radi, vremenom nesumnjivo mogu doprineti međusobnom zbližavanju i boljem zajedničkom životu naroda u BiH.
