Mještani Donje Jablanice, istinski heroji, davali su posljednje atome snage kako bi spasili živote svoje djece, porodica.
Jedna od njih je i Lejla Begović iz Donje Jablanice.
U svojoj potresnoj ispovijesti za N1 Lejla je kazala da su se te noći samo nadali rješenju, ali kao da ga nije bilo.
– Bili smo na potkrovlju jedan sat, tražili smo rješenje. Ali nije rješenja bilo. Bio je jedan mali prozor na potkrovlju. Prvo je dedo iskočio da vidi kakav je teren. I našao je kompresor. Kompresor je dovukao do prozora i tako smo se prebacivali jedno po jedno do kupole džamije. Tu smo bili na kupoli. Amra i ja smo prebacili malog Darisa. Htjela sam da se vratim po svoju djevojčicu. Vratila sam se ja. Bili smo goli, u pidžamicama. Dedo je počeo kolabrirati. Onda smo se svi zagrlili da se ugrijemo na kupoli. Mi smo mogli samo da se zahvalimo što smo živi kada smo vidjeli šta je oko nas. Došli su spasioci, kajacima su nas prebacili do komšije mumina. Ljudi su nas potrpali u auta. Doveli su nas do restorana Maksumić. Kada sam pogledala u noge, sve je bilo krvavo – kazala je.
Nakon toga je došla hitna pomoć, ali kako kaže nakon toga ne zna šta se dešavalo.
– Onda je hitna došla i kasnije ne znam šta se više dešavalo. Kada sam se probudila samo sam pitala gdje su mi djeca. Još mi muža nisu našli. Grabite i zubima i rukama, samo da djecu izvučete. Nikada se neću vratiti u Donju Jablanicu. Kada budem prolazila tuda neka mi svežu oči. Ja nisam nikako dobro – kazala je u svojoj emotivnoj ispovijesti Lejla Begović.
– Ni sada nisam dobro. Vraćaju mi se još uvijek slike, ali mi smo još uvijek u šoku. Spavali smo i moj muž se probudio. Samo nam je rekao da imamo pet minuta da izađemo i da je kuća skroz poplavila. Prebacio je mene, svekrvu, svekra i dvoje djece. Ostao je zadnji. Mi smo se došli nekako do balkona i ušli smo u hodžin prvi sprat. Odjednom je voda došla do grla. I nekako smo se spasili do krova. I tu smo stali. Moj muž se više nije pojavio. Vjerovatno ga je bujica odvukla – kazala je u suzama Lejla.
