Begić je, ako ga je Gačić zaista ubio, četvrta žrtva ovog ubice, osobe koja je na svom Fejsbuk profilu napisala da joj je zanimanje – terorista.
Nažalost, na stranicama nadležnih institucija ne postoji potjernica koja bi nam dale više informacija o tome ko je Edin Gačić. Dossier je pripremljen prema dostupnim informacijama u medijima, a priča počinje ovako.
Prve informacije o Gačiću vežu se za rat, koji je dočekao u Banjaluci, gdje je navodno i rođen, 1975. ili 1976. godine i gdje je živio s majkom.
Upravo će njegova majka Sifeta, koju je takođe ubio, na suđenju Gačiću 1999. godine kazati kako su joj sina zlostavljali u Banjaluci tokom rata.
– Nakon toga se povukao u sebe i postao je podložan pogrešnim ljudima i pojavama – rekla je njegova majka tada.
Iz Banjaluke s majkom 1994. godine bježi u Hrvatsku – gdje i kako nije poznato.
Ipak, godinu kasnije se vraća u Bosnu i Hercegovinu, u okolinu Zenice, gdje 20. septembra 1995, navodno, pristupa odredu El Mudžahid. U odredu je bio do 24. decembra iste godine. Pojedini, radikalni portali ustvrdili su kako oni imaju “tačan spisak pripadnika ovog odreda”, te da Gačić nije na njemu. Ipak, prema podacima koje ima pravosuđe, ime Edina Gačića zavedeno je pod rednim brojem 687.
Ismet Gunić, navodno Gačićev bivši saborac iz odreda El Mudžahid, nakon ovoga dovodi ga u Bočinju, maglajsko selo u kojem je, nakon rata, osnovana vehabijska zajednica nastanjena pretežno islamskim dobrovoljcima afroazijskog porijekla iz odreda El Mudžahid. Ta zajednica više ne postoji.
Gačić će 6. avgusta 1998. godine ubiti Ismeta Gunića, koji je bio i bivši predsjednik Udruženja Banjalučana u Zenici. Kako je objavljeno u decembru 1998, Gačić je imao problema sa advokatima – jedni ga nisu htjeli, druge on nije htio. Tada je na suđenju rekao sljedeće: “Odlučio sam da promijenim iskaz”.
– Nisam bio uračunljiv kada sam davao iskaz u policiji i kod istražnog sudije. Nisam iznio sve činjenice. Prvo, to nije samo zbog neispunjenog obećanja, ima puno drugih stvari, dosta opasnih. Naprimjer, u vezi sa ubistvom Talijana (generala Mustafe Hajrulahovića, op. pr.), zbog čega je Ismet planirao osvetu nad dvojicom visokih funkcionera Ministarstva odbrane.
Pokušao je da mene iskoristi za to. Ismet je govorio da je Talijan ubijen, ali ja neću reći ko je ubio Talijana sve dok se ne konsultujem sa advokatom. Dolaze pare od rodbine iz inostranstva i majka angažovati jednog advokata. Ako mi dozvolite telefonske razgovore, mogu angažovati advokata po svom izboru u toku ove sedmice. Mnoge stvari koje se pogrešno pišu o meni morat će biti ispravljene.
Organi Agencije za istraživanje i dokumentaciju ispituju Talijanovu smrt. Ja sam se ranije obratio dvojici ljudi iz Agencije, i oni to ispituju – rekao je.
Na Gačićeve nevjerovatne konstrukcije tada je reagovala i Zajednička komanda Vojske Federacije BiH, proglašavajući ih neutemeljenim i neumjesnim. ZKVF je tada poručio da je general Hajrulahović umro u Njemačkoj prirodnom smrću, a da su njegova majka i sestra bile neposredni svjedoci smrti, koja je konstatovana kao prirodna i u obdukcionim nalazima njemačkih ljekara.
No, Gačić se tada nije zaustavio samo na Talijanu. U nezaustavljivom retoričkom jurišu on je rekao i ovo: “Ismet je mislio da ću ja biti naivan, radilo se još o nekim ubistvima. Sve je to povezano sa borbom za buduću vlast u Banjaluci. Trebala su biti ubijena još dva čovjeka iz banjalučkog okruga, u Sanskom Mostu, i još jedan iz Sarajeva. Neću reći ništa više, ni imena, sve dok ne budem imao svog advokata.”
Na istom suđenju, ljekar je Gačića opisao kao osobu s karakteristikama vjerskog fanatika, koja nije duševni bolesnik, ali je osoba “koja se rijetko, rijetko, rijetko sreće kao takva”.
Godine 1999. Kantonalni sud u Zenici ga osuđuje na 14 godina zatvora, uz preporuku obaveznog psihijatrijskog liječenja. Tri godine kasnije dobio je dopust za vikend i u avgustu 2002. krenuo je put Zenice, gdje je, u Ulici Envera Šehovića, živjela njegova majka Sifeta. Ubio ju je s dva hica iz pištolja, a potom pobjegao.
Uhapšen je dva dana kasnije, u vozu u Crnoj Gori.
Odveden je opet put Zenice, gdje ga je Kantonalni sud, u februaru 2003, objedinivši oba zločina, osudio na kaznu od 20 godina zatvora za oba ubistva.
Kaznu je služio u Zenici, a kasnije u Bihaću. Iz zatvora je izašao nakon odslužene dvije trećine kazne, 2017. godine i otišao u Banjuluku, zbog čega je tamošnja vlast bila prilično uznemirena, a policija na nogama.
Edham Veladžić, direktor Kaznenopopravnog zavoda u Bihaću, upozorio je tog jula 2017. godine sve nadležne institucije na opasnost i mogućnost da će Edin Gačić, sada već trostruki ubica, ponovo učiniti ovo krivično djelo…
No, Gačić izlazi na slobodu i odlazi živjeti u Banjaluku, gdje radi kao volonter.
Nakon tri mjeseca, prodaje svoju imovinu u naselju Novoselija, koji je dijelio s članom porodice, a vraćen mu je i stan, koji je prodao i potom se odselio na područje Konjica, u selo Brđane, gdje kupuje kuću i zemljište.
Gačić je tamo, s Fejsbuk profila pod imenom Abu Enes Bin Muharem, nudio turističke usluge za domaće i strane turiste. On je usluge nudio u svojoj kući i kamp prikolici, po izboru turista, “uz domaću hranu i uzbudljiva biciklistička spuštanja niz Brđane u Konjicu” – tako je bar pisao.
Mještani su strahovali od njega, jer su poznavali historijat ubice, a najgore se i ponovilo 4. februara 2019. godine kada je ubio mještanina Sauda Sultanića, 39-godišnjeg oca troje djece.
Gačić ga je navodno ubio oko 7.30 tog jutra, nedugo nakon što je Sultanić otvorio prodavnicu, koju u ovom mjestu drži zajedno sa svojim rođakom. Gačić je pucao s vrata, a navodno mu je poslije zadao i udarac nožem. Motiv ovog ubistva još uvijek nije poznat… Mještani govore kako je ubijeni Sultanić bio uzoran i čestit čovjek, koji ni s kim nikada nije imao problema.
Od tog dana pokrenuta je velika potraga. Policijske snage tragale su za Gačićem, a do njih je stizalo i pregršt netačnih informacija, pa su za Gačićem tragali tamo gdje ga, vjerovatno, nije bilo.
– Molimo javnost da, ukoliko raspolaže bilo kakvim informacijama o istom , obavijesti najbližu Policijsku stanicu. Ovom prilikom ukazujemo da se radi o veoma opasnoj osobi, od ranije osuđivanom višestrukom ubojici, naoružanom i opasnom – napisali su iz policije, zatrašivši i pomoć građana:
“Edin Gačić je visine oko 180 cm, mršavije tjelesne građe, posljednji put viđen u tamno plavoj jakni, svijetlim samtnim hlačama, smeđoj pletenoj kapi, te je nosio dioptrijske naočale.”
Nažalost, Gačić nije pronađen, a u subotu naveče u javnost je dospjela vijest da je u Suhodolu, mjestu kod Tarčina, gdje se nalazi Objekat Federalne uprave policije pronađeno tijelo ubijenog policajca.
Ubijen je Mahir Begić, pripadnik FUP-a, koji je čuvao objekat. Nestao je i njegov službeni pištolj.
Još prve informacije govorile su da se za zločin sumnjiči opasni bjegunac, Gačić, a jutros je i Tužilaštvo Kantona Sarajevo otvorilo istragu protiv Gačića, kojeg sumnjiče za zločin.
Policija iz cijele BiH od sinoć je na nogama i traga intenzivno za Gačićem, piše “Radio Sarajevo“.
