Slike nereda i neprimjerenog ponašanja na sportskim dešavanjima postale su uobičajena pojava širom svijeta. No, kada takve slike dolaze s utakmica mlađih uzrasnih kategorija, a protagonisti su roditelji, onda ne možeš, a da se ne zapitaš, gdje živiš, šta radiš, gdje ti dijete odrasta…
– Danas su dječaci do devet godina Omladinske škole FK Željezničar i Škole fudbala Valter igrali utakmicu koja je trebala isticati poruke fer-pleja, druženja i sportskog nadmetanja. Međutim, sport je danas u Hotonju poražen. Tokom spomenutog susreta roditelji naših omladinaca su planski napadnuti hladnim oružjem – saopćenje je FK Željezničara, koje nikoga nije ostavilo ravnodušnim,pise Avaz.
Ili, situacija od prije mjesec, kada je ispred prostorija FK Sarajeva jedan roditelj verbalno i fizički napao trenera nanijevši mu tjelesne povrede.
U oba slučaja roditelji su bili ti koji su inicirali sramotne scene pred očima svojih sinova i njihovih drugara.
To su samo izdvojeni primjeri. Gdje god da odeš, roditelji ‘vise’ po ogradama, trčkaraju pored aut-linije i objašnjavaju djeci, trenerima, ali i sudijama gdje trebaju biti.
Svi su dobili licence, završili fakultete, postali eminentni fudbalski, košarkaški, rukometni stručnjaci…Oni stvaraju igrače, buduće Mesije, Džeke i Nojere, koji će im donijeti milione.
Pa se desi da u tom konglomeratu često lutaju u očekivanjima i procjenama, a krivce i uzroke banalnih dječijih promašaja traže na potpuno pogrešnim mjestima.
U svom tom traganju, očekivanjima i lažnim iluzijama, nerealnim ambicijama, izgubili su suštinu. Da su tu zbog djece. Koja trebaju da se zabavljaju. Da se druže s vršnjacima. Da nauče gubiti. Dostojanstveno prihvatiti poraz. Da nauče pobjeđivati. Da poštuju pravila. Da to trebaju raditi klubovi i treneri. Da razumiju šta se u tim trenucima dešava u glavama njihovih mališana. Ipak je to samo igra. Sve ostalo dođe samo od sebe jer se s Mjeseca vidi kada je neko talentiran.
Ključ razvoja
Igrače prave treneri koji im prenesu ljubav prema sportu, tu je ključ razvoja.
No, kada se osmogodišnjaku zbog isfrustriranog roditelja zgadi sve, onda spasa nema. U ovoj državi godinama je sve trećerazredno jer se sistemski stvara razvoj za takav ambijent. I šta očekivati od djeteta koje je gledalo kako mu na fudbalskom terenu otac šamara trenera?
