“Čim ih vidim, odmah me podsjete na moj slučaj”, kaže Radenko.
Do u detalje se sjeća tadašnjeg odlaska u šumu, izvlačenja drva i napada opasnih osa, piše “Avaz“.
“Bio sam s kolegom. On je bio na traktoru, ja pored. Bili su u šupljem stablu kraj puta. Bilo je neke prašine, tako da ih uopšte nismo vidjeli. U jednom trenutku sam stao i tad su me napali. Prvo sam trčao, a onda spas pokušao potražiti u lišću. Tako sam se kotrljao niz nizbrdicu nekih 300 metara, ali me nisu ostavljali na miru. Na kraju sam sjeo i pomislio da sam gotov i da mi nema spasa”, prepričava dramatičnu borbu za život ovaj oštrolučki šumar.
Stršljeni su napali i njegovog kolegu. Prošao je bolje, sa svega nekoliko uboda.
“Uspio sam doći do traktora, a onda nakon dugih pola sata vožnje i do auta. Došao je jedan čovjek da nas odveze do Doma zdravlja. Tu nas je dočekao doktor Marinko Kecman, kojem mogu zahvaliti na smirenosti i brzoj reakciji. I sestri Vesni Milivojši, koja je stalno bila kraj mene i donosila mi vodu. Sjećam se da je bilo ljudi koji su u mene gledali kao u čudo, a ja sam u sebi samo ponavljao „preživio sam“”, kaže Radenko, koji je naknadno izbrojao 67 uboda.
Uvjeren je da ga je spasilo što je bio koliko-toliko smiren i nije mnogo paničio.
“Najviše ujeda imao sam po leđima, vratu, rukama. Najbolniji su bili ubodi na glavi, kao da mi neko ekser zabija u tjeme. Strašno je bilo to vidjeti. Leđa, vrat i glava su mi bili puni krvavih rana. Nakon mjesec ponovo me ubo stršljen, ali samo jedan ovaj put”, kaže Radenko te dodaje da vjeruje da mu je uz stručnu pomoć pomogla i alternativna medicina i to što je ubode mazao travama od kojih je hajdučka trava obavezna.
