“Kad sam čula da mi je kazna iz tuzlanskog suda potvrđena, gorko sam plakala. Vjerujte, jako mi je teško, ne može pusto srce izdržati, hoće puknuti”, pisala je iz zatvora advokatu dr. Fili Filoti Šefka Hodžić, žena koja je uzbudila ne samo jugoslovensku već i svjetsku javnost.
A Šefka je bila optužena za zločin bez presedana: da je 6. oktobra 1969. godine oko 17 sati popodne ubila pištoljem Aliju Husenović, a zatim iz njene utrobe operativnim zahvatom izvadila živo žensko dijete.
Zgražavanje i osuda javnosti nad ovim slučajem nisu izostali. Misterija Šefke Hodžić danima je bila na naslovnicama svih jugoslovenskih medija, a strani listovi, među kojima je najveći interes pokazao zapadnonjemački “Der Spiegel”, pisali su o Šefki u nastavcima.
Ko je i kakva je bila žena koja je mogla da napravi takav zločin, bilo je najčešće pitanje na koje su ljudi i javnost tražili odgovor.
Prozvali su je “panter iz Kamenjače”, “žena-monstrum” i “kraljica zločina”. Ona lično je imala običaj da se predstavlja kao Hanumka, iako joj pravo ime Šefka. Najveće ogorčenje prema Šefki pokazali su ljudi iz Bosne i Hercegovine, odakle je bila Šefka. Na adresu njenog budućeg branitelja upućivane su prijetnje, prezir, klevete. Šefka je jednog trenutka ostala potpuno sama. Napustili su je i muž Nedžib, i njena majka Naila, i braća i sestre, a porodica Hodžić u kojoj je bila udata, prodala je imanje i iz sela Jusića preselila se u Kalesiju kod Tuzle.
Po Šefkinoj želji, njenu odbranu su preuzeli advokati Đorđe Bela i dr. Fila Filota, a kasnije su im se pridružili i Toma Fila i Branko Popović jer je tada bilo jako teško uvjeriti bilo koga da Šefka nije zločinac ili da je samo učesnik u zločinu. Psihološka fizionomija Šefke Hodžić određivana je odmah, pet dana nakon ubistva Alije kada je Šefka uhapšena.
Trag u istrazi bio je to što je odmah zatražen pregled svih žena rodilja u selu koje su se na dan ubistva porodile. Među njima je bila i Šefka, koja je “rođenje” djevojčice objavila oko 19 sati naveče, dva sata nakon Alijine smrti. Ginekološkim pregledom ustanovljeno je odmah da se Šefka nije porodila i da je cijelu svoju trudnoću vješto odglumila u selu.
Ovaj podatak bio je dovoljan da se u Jusićima, Šefkinom selu, svi dignu protiv nje i zatraže smrtnu kaznu kako se ona više nikada ne bi vratila kod njih. Zapravo, na ovaj način selo je tražilo obračun sa Šefkom. A Šefka se u dimijama, s maramom na glavi, u gumenim opancima i s okrvavljenim nožem u džepu, bez pokušaja da se s njega skinu tragovi krvi, pojavila pred istražnim sudijom predajući mu svoju sudbinu u ruke.
U selo Jusići, zabačeno i udaljeno 15 kilometara od Zvornika, bez električne struje, u divljini, moglo se doći samo pješice ili na konju. Glavni čovjek je hodža, ne samo vjerski već i za sve ostalo što se događa u selu. Njemu se obraćaju za pomoć bolesnici, nerotkinje ili one koje se žele osloboditi trudnoće. Prije nego što je počela simulirati trudnoću, Šefka je molila hodžu za savjet, o čemu je bio upoznat i njen muž Nadžib.
Ali Šefka se po svemu razlikuje od ostalih žena u selu. Zna pisati, govori pravilno, spava sama na podu čak i kad joj je muž kod kuće jer on radi, iako vrlo malo zarađuje i teško se prehranjuju. Optužbe da ne može da rodi su svakodnevne, kao i njegov alkohol. Nekoliko puta je Nadžib tjera iz kuće pod izgovorom da je zatrovala kokoši kod komšija jer ne može da rodi.
Kod svoje porodice takođe nema mjesta. U jednom trenutku, kad više nema nikakvog spasa, Šefka objavljuje da je “trudna” i Nadžib je ponovo vraća u kuću. Od tada pa do 6. oktobra, kad se dogodilo ubistvo, Šefka je “noseća”. Međutim, zastrašujući problem od koga “nabaviti” dijete, postaje Šefki opsesija.
U tajnosti se raspituje po okolnim selima koja je žena trudna, a ne želi dijete, da joj ga ustupi. Je li Šefka u tim trenucima ikad pomislila da do djeteta dođe zločinom?
Ovo pitanje nikada nije došlo na diskusiju zato što se, po kazivanju svjedoka, znalo da Šefka nikada nije zaklala ni pile, da nikada nije prisustvovala ničijem porođaju, da nikada ništa nije pročitala o anatomiji da bi mogla znati gdje se dijete nalazi u utrobi. Zbog toga se i danas tvrdi da Šefka takav zločin nikako nije mogla napraviti sama.
Pa ipak, za Šefku se tražila smrtna kazna. Ljudi iz njenog sela su govorili da je treba ubiti jer ona nije “njihova”. Psihološki, Šefka je zaista pomalo zagonetka. Dotle nepušač, odjednom je tražila cigarete. Dimije i opanke je zamijenila haljinom i cipelama. U toku istrage davala je stalno različite iskaze, mada nikada nije priznala učešće ili izvršenje zločina.
Naime, Šefka je tvrdila da su joj drugi samo donijeli dijete; da nije imala pojma od koga je i na koji način uzeto; da je tek kad je beba sutradan rano ujutro izdahnula, saznala da je Alija prethodnog dana ubijena i da joj je otvoren stomak.
“Poznavala sam Aliju, dobro, znala sam da je noseća i da će dobiti dijete, bila mi je prijateljica, kako bih nju mogla ubiti”, govorila je Šefka na suđenju.
Međutim, sarajevski stručnjak za sudsku medicinu dr. Miodrag Bašić na suđenju je iznio svoje stručno mišljenje koje u knjizi “Najzagonetnije jugoslovenske ubice” prenosi Marko Lopušina:
“Secirao sam više od 32.000 leševa. Ovakav slučaj mi do sada nije bio poznat, niti sam za njega čuo u domaćoj ili svjetskoj sudskoj medicini. To je raritet i u svjetskoj kriminalistici. Ideja nerotkinje koja je na ovaj način htjela doći do djeteta, bez sumnje je patološka, jer je ta žena bila snažno opsjednuta željom za djetetom što je bilo povezano s njenim ličnim ugledom u selu i potrebom da spasi brak i porodicu. Ona čini nerazuman potez, ubija da bi se dokopala djeteta, a pritom zaboravlja da dovodi u pitanje i život tog djeteta koje je unaprijed zavoljela kao svoje. Sigurno je da je žrtva umrla prije nego što je izvršen carski rez. DIjete je u njenoj utrobi moglo živjeti najviše petnaestak minuta. Bez obzira na to što je rez izvršila nestručna osoba, vidi se da je izveden brzo i s puno pažnje da se ne povrijedi dijete, jer ono je i bilo motiv i cilj ubistva. Međutim, jasno je da je žena inicijator i saučesnik ovog ubistva, ali, po mom mišljenju, ona to nije mogla izvršiti bez pomoći. To je kompletan i vrlo složen zločin, izvršen je u sumraku, bez dovolno svjetlosti i gotovo je nemoguće da ga je samo jedna osoba, i to žena, počinila.”
Pa ipak, Okružni sud u Tuzli, a zatim i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, zbog nezapamćenog zločina osudili su Šefku Hodžić na smrtnu kaznu. Međutim, Vrhovni sud Jugoslavije je zbog nedostatka dokaza i nemogućnosti da Vrhovni sud Bosne i Hercegovine riješi ključnu dilemu o tome da li je Šefka mogla sama ubiti Aliju Husenović – smrtnu kaznu preinačio na kaznu strogog zatvora u trajanju od 20 godina.
Zločin koji je ostao zapisan u analima ne samo jugoslovenske kriminalistike, čak i danas, dvadesetak godina nakon toga, ne može se sasvim psihološki objasniti.
Tiokom izdržavanja kazne, Šefka Hodžić je pokazala neobičnu energiju i vitalnost. Čak se, kako su objavili mediji, u zatvoru zaljubila u jednog osuđenika i htjela se vjenčati s njim. Vrlo rado je razgovarala i s novinarima uporno poričući zločin i dokazujući svoj optimizam, bez obzira na ono što joj se dogodilo u životu.
Vrlo inteligentna, kako su je ocijenili psiholozi, Šefka je čekala da odleži kaznu i krene, kako je govorila, u drugi život. Taj drugi život ona danas živi u inostranstvu, s novim mužem, kao vlasnica jedne firme, piše “Express“.
