Pratitelje društvenih mreža u utorak je uznemirila fotografija Fikreta Dedića iz sela Čava, općina Bužim, na kojoj se oprašta od svoje kćerke Anile prije nego je otišao na izdržavanje šestomjesečne kazne zatvora.
Razlog odlaska u zatvor – počinjeno krivično djelo šumska krađa. Priča Fikreta Dedića jedna je od hiljade sličnih priča ratnih veterana u BiH koji su vlastima valjali samo dok su bili u stanju nositi pušku i boriti se. U vremenu poraća i pljačkaške tranzicije ostali su prepušteni sami sebe da se bore za golu egzistenciju, kako znaju i umiju, piše Inforadar.
„Nije moj Fikret išao ni u kakvu šumsku krađu za sebe. Prošle godine pozvali su ga na nadnicu Safet Dizdarević, Safet Salkić, Mirsad Kovačević i Zuhdija Dedić da im pomogne u sječi šume. I za to mu platili 20 maraka. I na tome bi sve stalo, nije on znao da je šuma državna, niti je i jednu granu kući donio. Ali ova četvorica su ponovo išla u sječu, a kad su uhvaćeni svu su krivicu na njega prebacili i jedino je on bio osuđen“, priča nam njegova supruga Ramiza.
Prema njenim riječima, zlo i nesreća za obične ljude nikada ne dolaze same. Objašnjava da je Fikret bio osuđen na takozvanu komunalnu kaznu, odnosno da odradi vrijeme koje bi trebao provesti u zatvoru, a onda mu se desila nesreća.
„Bila je zima, poledilo, pošao je na taj komunalni rad, pao je, polomio kuk i nogu na dva mjesta. Mjesecima je ležao u bolnici, imao više operacija, ugradili su mu nekakve šarafe da se na noge može dići i sve je to javljeno sudu. I bio je on spreman kada se oporavio odraditi svoju kaznu, ali mu je na sudu rečeno da više nije sposoban za rad i da mora u zatvor“, kroz suze govori Ramiza.
Na pitanje kako žive iz nje se otme prvo uzdah. Težak kao planina. Kaže da je Fikret bio borac Armije BiH, da je tokom rata sedam puta ranjen. Zauzvrat, a to je sve što je od vlasti Federacije BiH dobio, je 50 KM mjesečne invalidnine. I to su im jedini prihodi. Ramiza je takođe nezaposlena, imaju četvoro djece koja pohađaju osnovnu školu.
„I kako god da mu je teško voli moj muž i raditi i zaraditi. I ne boji se nikakvog posla. Prije rata radio je u šumariji, ali sada više nije imao stalni posao. Borimo se kako znamo i umijemo. I ja radim sve što stignem, da nekako spremim nešto za zimnicu, da djeci pružimo ono najosnovnije“, dodaje Ramiza.
Za porodicu Dedić vlast ne mari. Ni toliko da im osigura makar dječiji doplatak. Pitamo Ramizu kako će sada dok je Fikret u zatvoru da se nosi sa svim nedačama. Kaže „daće Bog, nekako ćemo i ovo izgurati“. Pa zašuti.
I dok sistem ažurno zakone provodi nad najranjivijim skupinama društva, pomoć na sreću stiže od ljudi koji još nisu oguglali na tuđe nedaće.
„Cijeli dan me zovu ljudi za koje nikada nisam čula. Pitaju kako mogu pomoći, poslati novac, hranu, može li se šta učiniti da Fikret ne ostane u zatvoru. I hvala svakom ko se javi. Meni i djeci pomoć je i svaka lijepa riječ koja nam se kaže“, tiho dodaje.
I kao da dan kada im je otac otišao u zatvor nije bio dovoljno traumatičan, škola koju pohađaju u Čavi se zapalila. A to znači, dodaje Ramiza, da će djeca na nastavu morati u Bužim. Kako – ni sama ne zna.
Fikret je 1973. godište, ona je godinu mlađa. Ljudi koji kada su se vjenčali, dobili djecu, znali da život nije lagan. Ali i bili i jesu se spremni boriti, a ne moliti za pomoć. Ali dođe se nekada do zida i onda je u normalnoj državi za očekivati da njene institucije pruže pomoć. Samo što pomoć izostane, a taj nemar najbolje oslikava citat iz Nemira Ive Andrića: Kako su slabe ljudske ruke i kako čvrsto može da spava Bog,piše Fokus
A taj bog je vlast. Moćnici, od onih opštinskih, kantonalnih, entitetskih, državnih. Koji su ne samo gluhi nego i slijepi za sve osim za sebe i svoje benefite. Kojima su usta puna brige za „svoj narod“, od kojeg istog trena kada prođu izbori okrenu glavu, pa ih se sjete ponovo za četiri godine.
