“Bio sam s ocem kad su mi javili da je Ismira oporavila ekipa Urgentnog centra, nakon tog šoka. Posjetio sam više puta to mjesto gdje je pao. Najvjerovatnije je da je udario vilicom od betonsku podzidu, tako je nagnječio vilicu, rasjekao usnu i bilo mu je oteklo oko ušiju. Došao sam popodne da ga posjetim. Bio je u kupatilu, umivao se. Govorio sam mu više puta da idemo doktoru, ali nije htio. Možda se uplašio i ove korone, da tamo ne ostane. Ne znam šta mu se dešavalo, ali vidio sam da je bio dezorijentisan, zamišljen i da me čudno gledao. Donio sam mu da jede, ali nije mogao ništa, jer i doktori kažu da nakon tih napada organizam odbija hranu”, priča za “Avaz” Ervin Dervišević, blizak Ismirov rođak.
Oko 18:30 Ervin je otišao na iftar kući, čuli su se nešto prije 22 sata i obećao mu je da će doći ujutro rano da mu donese supu.
“Došao sam i zatekao ga u tom stanju, nepomična. Najvjerovatnije da je tokom noći ponovo doživio napad”, kaže Ervin.
Policija i mrtvozornik nisu pronašli nikakve tragove nasilja. Uzrok smrti je napad epilepsije zbog kojeg je došlo do zatajenja rada srca. S viješću o Ismirovom odlasku putem društvenih mreža proširili su se nevjerica, tuga i preispitivanja jesmo li pojedinačno, ali i kao društvo mogli i trebali bolje reagovati.
Različite su informacije o tome kada su prolaznici primjetili mladića na Iranskom šetalištu, pritekli mu u pomoć i pozvali sanitet, jesu li se neki plašili ili nisu željeli da mu priđu. Niko sa sigurnošću ne može tvrditi zbog čega je Ismir odbio medicinsku pomoć i odlazak u Urgentni centar, te zašto nije redovno koristio terapiju za bolest s kojom se borio. Možda je to bio njegov odgovor na probleme koje mu je život iz godine u godinu donosio, slaže se Ervin, ali ipak se pita trebaju li medicinsko osoblje i policija u određenim situacijama pacijenta prisiliti na hospitalizaciju.
Mladić je odrastao bez oca, a prije šest godina umrla je i njegova majka. Četiri člana njegove porodice dala su živote za odbranu BiH, ali je Ismir teško živio i tek povremeno, uglavnom na crno, radio za sitne pare. Prvi napad epilepsije imao je prije 18 godina, tokom školskog krosa. Bio je tada drugi razred srednje škole i morao je prestati trenirati rukomet.
“Njegovo stanje je bilo pod kontrolom, posebno dok mu je majka bila živa. Nije bio baš discipliniran, posebno nakon smrti majke 2014. godine, a u posljednje vrijeme nije ni bilo lijekova na tržištu. Nekako se povukao u sebe. Dugo nije mogao pronaći ni posao, razočarao se nekako i ni o čemu nije vodio računa, a nijedna od institucija nije brinula o njemu niti je dobijao bilo kakvu pomoć”, kazao je Ervin Dervišević za “Avaz“.
Porodica, prijatelji i sugrađani skrhani su viješću o prerano ugašenom životu. Tuga koju je izazvala njegova tragična smrt dovoljno govori kakav je mladić bio. Spoznaja da je sve možda moglo biti drugačije da je imao podršku kada mu je trebala, kazuje da je u slučaju ovog mladog, nezaposlenog, bolesnog i obespravljenog čovjeka, sistem zakazao.
“Saznao sam da socijalna služba nema ni registar takvih ili njemu sličnih ljudi. Ne vodi se čak ni evidencija u kakvom su stanju, a kamoli da im se olakša. Ova priča može i treba poslužiti samo kao opomena i podsjećanje da među nama žive ljudi kojima treba pomoći, prije svega da im se da štap u ruke, da imaju prihode, nešto od čega mogu da žive”, ističe Ervin Dervišević.
