Na današnji dan, u Biljanima su ubijena 264 civila. Među njima šestero djece, a među njima i beba Amila Džaferagić.
Iz jame Lanište ekshumirana je zajedno s majkom, u njenom naručju, čvrsto je držala flašicu s mlijekom.
Jedna od rijetkih muških glava koja je preživjela golgotu Biljana bio je Amilin otac Šemsudin kojem su osim supruge i kćerke, ubili i sina.
U Biljanima je danas boravila bh. rediteljka Nejra Latić- Hulusić, objavivši na društvenim mrežama dirljiv status sjećanja na stravični zločin.
– Moja mama je iz Biljana kod Ključa. Na današnji dan, 10.07.1992. godine u Biljanima je mučki ubijeno 264 civila. Među njima šestero djece. Među njima Amila Džaferagić, rođena 29.02.1995. U obdukcijskom zapisniku petomjesečne bebe pronađene su u masovnoj grobnici Lanište, petnaest godina kasnije piše da je likvidirana pucnjem u glavu. Ukopana je pored četverogodišnjeg brata.
Ključ, BiH – 13. novembar 2017: U šumi, na ploči masovne grobnice Lanište I, udaljenoj 12 kilometara od mjesta zločina ispisano je da je u njenoj jami dubokoj pedesetak metara 1996. godine pronađeno 188 tijala ubijenih u Biljanima. Neki su, prema tvrdnjama, dovođeni i živi ubijani u šumi pored jame, a potom bacani u bezdan. O razmjerima zločina u selu Biljani u kojem je boravila i ekipa Anadolu Agency (AA) svjedoči i polje nišana u mjesnom šehidskom mezarju. ( Denis Zuberi – Anadolu Agency )
– Mamin djed, Hase Kujundžić, živ je zapušten u svojoj kući u Pudin Hanu. Mamin dajžda, Šaban Kujundžić odveden i likvidiran, skoro mu je pronađen dio ostataka.
Mamin učitelj, Marko Samardžija bio je komandir treće čete saničkog bataljona srpske vojske koji je naredio i proživio u masakru. Cijelu noć je u osnovnoj školi strijeljao svoje učenike, svoju djecu, roditelje.
Genocid koji je započeo 10.07. 1992. u Biljanima bio je prvi takt zločinačke simfonije. Da ih neko preporuči tada ovaj monstrumski orkestar, možda 11.07.1995. ne bi odsvirali krvavi kraj u Srebrenici.
Da se svi pogledamo u ogledalo u julu, ova bi zemlja drugačije izgledala. Kada bi tražili oprost možda bi ga i dobili. Ali, blagodetu zaborava se ne smiju nadati!
Moja rahmetli majka Zejna i moje ujne su do kraja 1993. bile zatvorene u kući i sistematski maltretirane. Neke od najzlogasnijih su dobro znale. Rosinog Dragana, koji je živio preko vode, su othranile.
Na slici je moj dido, Ale Ćehić. Preživio je sa sinovima jer su radili u Austriji i nisu se zatekli u Biljanima.
Dido ima kompleks preživjelog. Ni dan danas ne dozvoljava da se u kući u Biljanima pušta muzika – napisala je Latić-Hulusić, prenosi “Hayat“.
