Umrla je Majka Hrabrost, srebrenička majka Nura Alispahić, potvrdio je direktor Memorijalnog centra Srebrenica, dr. Emir Suljagić.
U 76-godini dušu je ispustila žena za koja je tokom agresije i genocida izgubila gotovo sve.
Piše: Faruk Vele
Bez supruga Alije je ostala već krajem 1994. godine u Srebrenici. Nakon toga, 25. maja 1995. godine, u masakru na Dan mladosti, na tuzlanskoj Kapiji poginuo joj je 24-godišnji sin Admir, a nepuna dva mjeseca kasnije zloglasni ”Škorpioni” su na Godinjskim barama kod Trnova ubili i njezinog drugog sina, tada 16-godišnjeg Azmira.
Nuro, zar si živa…
Majka Nura je na poznatom videosnimku koji svjedoči o likvidaciji šestorice zarobljenih civila iz Srebrenice, a koje su izveli zloglasni ”Škorpioni”, prepoznala sedamnaestogodišnjeg sina Azmira.
”Svako jutro kad ustanem, opipam ove svoje natruhle ruke i lice, dam sebi dozu inzulina pa, onako, sama pitam, pa zar si još, Nuro, živa. A, živa. Hodam. Valjda mi tako zapisano… ”, izjavila je svojevremeno kolegici Almasi Hadžić.
”Nema nigdje pravde, niti će je biti. Vidite da rade šta hoće. Ovo je sramota neviđena. Kako ih nije Boga strah”, kazala je kroz suze u razgovoru s autorom ovih redaka prije sedam godina, šokirana oslobađanjem šefova Državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića, zločinaca koji su kontrolirali jedinice poput ”Škorpiona”.
Boreći se za pravdu, Alispahić je pratila suđenja za ratne zločine. Boravila i u Beogradu na suđenju pripadnicima jedinice “Škorpioni”, koji su i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Kazala je kako se tada imala priliku suočiti s pripadnicima jedinice, te da ih je pitala zašto su joj ubili sina.
”Nataša Kandić mi ga je pokazala, pogledala sam ga i pitala: ‘Kako si mogao ubiti moje dijete?’ Kazao mi je kako mu je drugi naređivao i pokazao na njega prstom. Ja sam mu rekla: ‘Kad ti je naredio da ih ubiješ, bolje da si ih pustio preko šume.’ Rekao je kako to nije smio uraditi”’, ispričala Alispahić za Anadoliju 2017. godine
Slika Genocida
I poslije svega nikome nije željela zlo, nikada nije uputila ni ružnu riječi.
”Da mi je makar jedan ostao, ali ni jedan”, govorila je Nura, brišući suze i čvrsto stiskajući šake….
Njezino svjedočenje za arhiv Memorijalnog centra Potočari zabilježili s kolege Almedin Đozić i Hasan Hasanović, Centra.
Molimo Boga da majka Nura nađe napokon svoj mir i da se na Boljem svijetu susretne s onima koje je toliko voljela, a koje joj je ruka zločinaca tako bešćutno otela, zajedno sa svim uspomenama, sjećanjima i svime što je značilo život.
Eto, tako izgleda Genocid.
