Narednog mjeseca, 27. februara, napunit će se punih pet godina od svirepog ubistva djevojke Arnele Đogić. Ovaj stravični zločin koji se dogodio u Olovu, šokirao je cijelu državu, ali i region.
Avdiji Selimoviću i Murizu Brkiću, dželatima koji su tada 24-godišnju Arnelu na nezabilježeno svirep i brutalan način usmrtili, a zatim njeno tijelo bacili niz 70 metara duboku liticu, izrečena je presuda od po 40 godina zatvora.
Ali, rane ne zarastaju.
Za samo četiri dana, 23. januara, na Međunarodnom Festivalu u Trstu premijerno će biti prikazan dugometražni igrani film Faruka Lončarevića “Tako da ne ostane živa”, snimljen po motivima brutalnog ubistva Arnele Đogić.
Šta je sve ljudski um spreman uraditi
Arnelina porodica nije smogla snage da pregleda film. A, i kako bi.
– Cijela porodica je upoznata s radnjom filma, sve je snimljeno po istinitom događaju. Iskreno govorim, i iz srca i iz duše, bit će za nas teško to pogledati. Za cijelu porodicu. Meni lično je drago da su se ljudi sjetili da i to snime i arhiviraju zbog jednostavnog razloga – da svijet može pogledati dokle seže ljudski um, šta je spreman uraditi – teškog glasa nam govori Arnelin brat Edin.
Dodaje da bi ih to samo vratilo u najteži period njihovih života, koji, ruku na srce, nikad neće ni proći.
– Teško je da se to pogleda i da se ponovo vraća sve to. I suđenje i svako ročište nama je bilo vraćanje u bol i ponovno prolaženje kroz Arneline boli, ono što je ona prolazila u posljednjim momentima, tokom ubistva – kaže Edin.
Sretan i ponosan, kaže, jer je njegova sestru Arnelu bila najbolja djevojka.
– Svima, apsolutno svima na ovom svijetu, što bi rekli u našem bosanskom žargonu, i najvećem dušmaninu bih poželio da ima takvo nešto lijepo u svojoj porodici. Nije to samo što je moja sestra. Bez obzira na to. Svi ljudi koji su je poznavali imaju takvo mišljenje – kazao je Edin
Dragi Bog je za Arnelu imao planove
Koliko je stravično ubistvo njegove jedine sestre ostavilo traga na njemu, dovoljno govori činjenica da je nekoliko mjeseci proveo na psihijatriji, prenosi “Avaz“.
– Od polovine 2017. bio sam na psihijatriji , a onda mi je uslijedila operacija kičme. Ne može više pod kožu da stane. Ima dragi Bog koji sve to olakša i da se sve to preživi, predevera. Brat sam, teško mi jeste. Ali ne mogu reći da je meni najteže, jer tu su otac i majka. Njima je najteže – rekao je Edin.
Vraća se na temu premijere filma dodajući da cijela porodica zna radnju i da su dali odobrenje.
– Trebalo je već prošle godine biti gotovo, desilo se šta se desilo, ova korona i sve. S obzirom na cjelokupnu situaciju, film je prolongiran, ali je, evo, došlo.
Istini za volju, više bih volio da je to naredni 27., odnosno 27. februar kada je punih pet godina. Neka je došlo i, ono što bi rekli u bosanskom narodu, neka se vidi. Neka svako vidi šta je i kako je. Niko ne može izbjeći. Desilo se to što jeste i šta možemo. Nastaviti samo borbu, jer živ pod zemlju se ne može, džaba je. Tako je bilo, tako je suđeno. Neke stvari su se možda mogle promijeniti, ali očito da dragi Bog ima planove za sve, pa tako je i za nju imao – govori na kraju razgovora Edin Đogić.
