Od genocida nad Bošnjacima u Srebrenici prošlo je više od 25 godina, ali bol kod preživjelih žrtava genocida ne prolazi. Fatima Mehmedović iz Konjević-Polja je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari ukopala tri sina koji su ubijeni u genocidu u julu 1995. godine.
Do početka rata porodica Mehmedović je živjela u mjestu Slana (Konjević-Polje). Fatima je sa suprugom Ragibom rodila osmoro djece, četiri sina i četiri kćerke. Kada je Konjević-Polje u ratu palo pod kontrolu srpske vojske, Fatima i njena tri sina su sa svojim porodicama spas našli u Srebrenici.
”Svi smo bili gore, dvije godine u Srebrenici. Pad Srebrenice, i odoše. Nikad se više ne vidjesmo”, pričala je kroz suze Fatima i prisjećala se pada Srebrenice i rastanka sa sinovima Mirsadom, Fehimom i Šemsom.Rastali smo se na Soločuši, kad smo pobjegli od pijace, robne, od grada, gdje mi je sin najstariji Mirsad stanovao. Došli smo tu i pobjegli u podrum. Oni su više nas došli i pucaju po asfaltu, iznad same kuće. Nama kažu bježite dole (u Potočare op.a.). Moj sin se obukao, da bježe, da idu… Samo sam ga vidjela preko rijeke. Ode gore u šumu. I više nikad”, kazala je majka Fatima.
Braća Mirsad (1966.), Fehim (1968.) i Šemso (1970.) kao dječaci i mladići bili su nerazdvojni.
”Vrijeme su uglavnom provodili kod kuće. Malo preko ljeta, i dok su u školu išli nisu bili kući. Kad su završili, ono odu malo tamo u Srbiju i negdje. Grupovođa naš sa sela pokupi ih i išli da malo zarade. Ostalo sve kod kuće su bili, svi”, pričala je Fatima.
Trojica braće su u julu 1995. godine otišla na put sa kojeg nikada nisu došli na slobodnu teritoriju. Identifikovani su i ukopani jedan do drugog u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
”Našli su ih, ali u onoga najstarijeg nije bilo sve, pa su poslije do godinu dana dokopavali. U dvojice je bilo sve (kompletno tijelo op.a.)”, govorila je drhtavim glasom Fatima.Majka Fatima kaže da je teško podnijela ukop sinova, ali i da je svaki odlazak u mezarje i obilazak nišana bolan i težak.
”Uh, kako, kako… Kad god odem. Kod kuće je malo drugačije. Kući kad se vraćam… Nemoguće. Nije onaj insan koji je od kuće otišao”, tužno je pričala i jecala Fatima.Sva trojica Fatiminih sinova bila su oženjena, i kako kaže, to joj je radost, da su iza njih ostala djeca.
”U Šemse i Mirsada po seka, a u onoga braco bio i rođena seka u Srebrenici, u Fehima”, rekla je Fatima.
Obraduje se, kaže, kada joj dođu unuci, i dodaje da joj je drago da su odrasli, da mogu sami o sebi brinuti.
”Unučad su sposobna da brinu o sebi. Neka ih, neka žive gdje su god. Neka budu zdravi i živi”, istakla je Fatima.Majka Fatima se nakon rata sa suprugom Ragibom vratila u Konjević-Polje gdje i danas živi. Nažalost, suprug Ragib je umro 2007. godine, a Fatimi danas koja je u poznim godinama (76) pomaže kćerka koja živi u blizini. Ostale kćerke i najmlađi sin Sead, iako žive daleko, širom svijeta, često dolaze i brinu o majci.
