I Ramo i Nermin, ali i hiljade drugih mladića i muškaraca ubijeni su, a snimka je ostala kao vječna opomena.
Danas, uoči još jedne tužne godišnjice, Ramina supruga Saliha živi u istoj kući u selu iz kojeg su protjerani, u Dobraku u Srebrenici, selu uz samu obalu Drine.
Živi i nada se da će pravda stići počinitelje.
U avliji ispred kuće Rame i Salihe Osmanović, gdje su živjeli sa sinovima Nerminom i Edinom, prije 26 godina sanjali su se veliki snovi.
A, onda rat i juli 1995. godine, kada porodica Osmanović bježi prema bazi UN-a u Potočarima. A, na samom početku jula, petog, granata je ubila njenog sina Edina.
Kako priča reporteru Nove BH, rastali su se 11. jula…
“Ramo mi je rekao idi za narodom, šta ću. Nermin, moj sin, plakao je”, prisjeća se ova Majka, a nedugo poslije, za svoj život danas, govori:
“Ja imam sve, a nemam ništa.”
U Potočarima, Saliha je čula i vidjela sav užas, čak se zatekla u blizini Ratka Mladića i čula njegovo obraćanje izbjeglicama. Svjedočila je protiv njega u Hagu, željela je da ga pogleda u oči u toku svjedočenja. Zločinac, na suđenju, nije joj rekao ni riječ…
“Nermineee, hajde dolamo, ja sam dolamo. Slobodno kod Srba, svi hajte”, dozivao je Ramo sina Nermina nakon što su mu četnici rekli da im “neće ništa”. Nije znao Ramo da svog sina doziva u smrt.
Da će ga ljudski ološ odvesti iznad iskopane jame, postrojiti i pucati u leđa. Istu će sudbinu doživjeti i njegov sin Nermin. Njegovo čedo.
Sina Nermina pronašli su u Nezuku. Ramu u Zelenom Jadru. Ukopani su u Memorijalnom centru u Potočarima, piše Radiosarajevo.ba.
