A onda nailazimo na pismo koje nam govori o sestrama Mulić iz Tuzle.
Do sada smo često donosili priče o onima koji su izgubili najmilije, koje je majka nažalost napustila i koji su u trenu svoj do tada normalan život, onaj na koji su navikli zamjenili nekim drugim mnogo surovijim i tužnijim. Svu bol ljudi koju smo vidjeli među zidovima u stotinama domova na svojim plećima nose njih dvije, Aldijana i Dajana. Imaju samo 19 i 17.
Prije 10 godina ih je napustila majka i započela novi život u novoj porodici. Tada tek malene djevojčice Dajanu i Aldijanu povela je sa sobom bez znanja oca Mirsada, piše “Hayat“.
Puna dva i po mjeseca, otac je tragao za kćerkama. Pronalazi ih u Derventi i moli da se vrate svi zajedno kući i da opet budu porodica. Majka odbija, ali dopušta mu da odvede djecu.
Narednih nešto manje od 10 godina, Dajana i Aldijana žive uz oca, koji im je sve na svijetu, baš kao i one njemu. Život je bio borba ali otac je kćerkama želio pružiti sve što zaslužuju. Sagradio je kuću radeći na dnevnice. I koristio svaki slobodan trenutak da provedu zajedno.
“Bio nam je i otac i majka. Bio je najbolji otac na svijetu. Poželjela bih da svako ima takvog oca”, kroz suze priča Dajana.
Nažalost, prije nekoliko mjeseci, njihova sigurna luka, otac i glava kuća, smrtno je nastardao, a njih dvije ostaju same. Bol ne prolazi, iako život ide dalje.
Priča o sestrama Mulić nikoga zasigurno ne ostavlja ravnodušnim: