Živi sam i ni sam ne zna kako sastavlja kraj s krajem.
Majka mu je umrla kada je imao svega šest mjeseci. Oca je izgubio prije 4 godine, nanu prije 11, amidžu prije 13… Nema nikoga.
“Najviše u životu me pogodilo što svoju majku nisam zapamtio. Umrla je mlada. Imala je samo 23 godine. Nikada je nisam vidio”, sa suzama u očima za “Hayat” priča Amel Smaka iz mjesta Podbare kod Busovače.
Uz sve nedaće i teško je bolestan. Boluje od epilepsije.
“Brat mi pomogne šta mi god treba. Moja je bolest takva da sutra već mogu biti mrtav. Zbog bolesti koja je postajala sve agresivnija nisam mogao ići ni u školu. Svašta sam preživio u životu. Nisam imao nikakvo djetinjstvo. Baš nikakvo. Napatio sam se. Hodao sam i go i bos. Ništa ne lažem. Ljudi su mi pomagali, i danas mi pomažu. Recimo, jedan vlasnik benzinske pumpe mi je kupio kuhinju, puno mi je baš pomogao”, priča Smaka.
Živi od 230 KM. Na ime socijalne pomoći mjesečno dobije 123 marke, a zbog kućne njege još 100. Terapiju mora redovno piti jer drugačije ne bi mogao preživjeti. A i za to, česte odlaske ljekaru, potreban je novac.
I kuća u kojoj živi nije u idealnom stanju.
“Kupatilo moram izmijeniti jer u jako je lošem stanju. Moram puno toga uraditi. Puno je vlage, stolariju bi trebao izmijeniti, hrana mi je potrebna…”, žali se ovaj 35-godišnjak.
Vrlo često završi na bolničkom liječenju, u Hitnoj pomoći jer bolest je takva da se u minuti sve može promijeniti.
“Najgore od svega je kada dobijem težak napad. Moje stanje je komplikovano u naredna 24 sata. Ali šta ću. Kako je, tako je. Allahova volja je da tako živim ali se nadam uz pomoć ljudi dobre volje da će mi biti lakše”, nada se ovaj mladi čovjek.
