Muradif Ćato, 87-godišnji dobročinitelj i vakif, koji više od pet decenija živi u Njemačkoj, ali koji nikada nije zaboravio Bosnu i Hercegovinu, svojim životom, trudom, radom i načinom razmišljanja sigurno može inspirisati mnoge ljude i motivisati ih da pomažu drugim ljudima kojima su potrebni pomoć i podrška.
Ćato, koji je rođen u maju 1933. godine u Livnu, već decenijama na razne načine pomaže ljudima, od stipendiranja djece u BiH, uvakufljavanja zemljišta i kuće na ime i za potrebe Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet” pa do osnivanja Fondacije “Muradif Ćato” koja svake godine dodjeljuje nagradu istaknutim ličnostima koje su doprinijele opstojnosti, razvoju, društvenom unapređenju Bosne i Hercegovine i radu “Merhameta”.
“To sam naučio od svojih roditelja. Moj babo je uvijek bio naklonjen pomaganju drugih i nemoćnih. Uvijek je govorio ‘moja djeca nemaju mnogo, ali druga djeca imaju mnogo manje’. Kada čovjek ima takve roditelje, onda ne može takvo dijete biti drugačije. Ako si rastao sa širokogrudnim roditeljima koji su pomagali one čija je ruka bila dole, on se nije ponosio što je njegova ruka bila gore, ali je rado pomagao druge, jer mu je to naša vjera islam nalagala. ne mogu biti ništa drugo nego ono što je bio moj dragi otac Mehmed. Zato sam i ovu posljednju knjigu posvetio babi Mehmedu, majci Ali, bratu i sestrama. Svi su u moje srce usadili ponešto da budem ovo što sada jesam”, kazao je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) ovaj veliki vakif koji je do sada pomogao izgradnju brojnih džamija u BiH, dodajući kako se nada da će nekome biti primjer u pogledu pomaganja drugima.
Ističe kako je oduvijek volio mnogo čitati, a posebno poznate pisce kao što su Lav Tolstoj, Fjodor Dostojevski i Lajoš Zilahi, koji su, kako kaže, na njegov život ostavili velikog traga.
“Svaka pročitana knjiga je ravna polaganju jednog ispita na fakultetu i mislim da su mi knjige pomogle da budem ovo što danas jesam. Ali, da znate, možete imati veliko znanje, ali ako niste mudri, slabo ćete proći u životu. Ja sam znanjem i mudrošću ostvario veliku zaradu. Novac sam trpao ispod jastuka, ali sam onda shvatio da to nije lijepo, i onda sam ispod jastuka uzeo pare i poklonio Merhametu, preko fondacije koja je dobila ime po meni. I svake godine fondacija dijeli nagradu. Možda to nije toliko značajno, ali jeste dobro da bude primjer drugima, koji možda imaju i milione, da pomažu ljudima”, kazao je.
– Sa svojih petnaest godina krenuo od kuće u svijet –
Sa svojih petnaest godina krenuo je od kuće, stigao u Sarajevo, a potom u Sloveniju gdje je završio zanat graviranja u staklu, da bi 1951. godine otišao u Srbiju gdje je dobio posao, ali je 1965. otišao u Njemačku na rad gdje je ostao sve do danas, i gdje je, kako i sam kaže, svoj posao usavršio do umjetničkog nivoa, tako da ga Nijemci smatraju jednim od najvećih umjetnika na staklu u svijetu.
“Ali, svih ovih 87 godina, gdje god sam bio, uvijek sam mislio na svoju Bosnu, svoje Livno, na svoje Sarajevo”, priča Ćato, koji, osim što pomaže organizacijama i ljudima u BiH, već trideset godina pomaže i međunarodne organizacije kao što su UNESCO i Amnesty International.
“Ako neko pomogne ljudima, vjerujte onaj koji daje, samo to je njegovo, a ono što on ima to nije njegovo, to će neko naslijediti ili će taj novac otići u nevažne stvari. Ja zato preporučujem svakom dobrom Bošnjaku da svojoj Bosni i Merhametu pomognu da bi opstali. Onoliko koliko damo svome narodu toliko će nam biti bolja naša budućnost”, kazao je Ćato.
– Prvi korak je hrabrost –
Ističe da bi ljudi u BiH trebali biti dosta hrabriji i odlučniji kako bi pomogli sebi u životu ali i svojoj domovini.
“Prvi korak je sigurno hrabrost. Za sve što je teško, prvi korak je hrabrost. Teško je u Bosni ali zato moramo biti spremni, ništa s neba ne pada. Za sve u životu moramo se boriti, ali uvijek morate imati cilj. Ako ste ostvarili jedan cilj, onda odredite sljedeći cilj i tada će vam život biti interesantniji i sretniji, zato i naše rukovodstvo u BiH mora imati cilj, a prvi cilj kod Bošnjaka mora biti jedinstvo, političko, ekonomsko, da budemo jedinstveni i onda je napredak siguran”, smatra ovaj veliki dobročinitelj koji, iako može zvučiti nevjerovatno, u Njemačkoj nema vlastiti dom i živi kao podstanar, iako je mogao sebi priuštiti velike vile.
Napominje da su u današnjem svijetu, u kojem se većina utrkuje da ostvari enormno bogatstvo i zaradu, najsretniji oni ljudi koji su zadovoljni sa onim što imaju.
“Svaki čovjek mora biti zadovoljan sa onim što jeste i sa onim što ima. Ako nije zadovoljan sa onim što ima, neće nikada biti zadovoljan, jer ako niste zadovoljni, tu rupu nezadovoljstva koju čovjek ima u duši ne možete zatvoriti da imate stotine miliona. Ako čovjek ima hiljadu maraka, neka bude zadovoljan s time, ali neka teži da ima dvije hiljade”, dodaje Ćato, koji je i sam u jednom momentu dok je živio u Srbiji ostao u praznom stanu, bez igdje ičega, ali je napornim radom u Njemačkoj, nekada i po 16 sati dnevno, došao u poziciju da pomaže drugim ljudima.
– Napisao deset knjiga –
Nije završio fakultet jer, kako kaže, u mladosti je odlučio da mnogo radi kako bi kasnije sebi i drugima olakšao život, ali je zato do sada napisao deset knjiga u kojima govori o različitim temama, od svog života u Njemačkoj pa do važnih društvenih i političkih pitanja u Evropi i svijetu.
Uskoro priprema još jednu knjigu o domovini.
“Mi smo omražen narod ali ne mogu da nas istrijebe. Pokušali su stotinu puta protjerati nas, ali Bošnjaci su jedinstveni kad im je najteže i onda nema te sile koja bi Bošnjaka mogla da uništi, ali kad je mir onda se mi previše opustimo”, kazao je Ćato.
– Svaki dan trči pet kilometara –
Ovaj svestrani Bosanac koji danas živi u blizini njemačkog grada Koblenza može drugima sigurno biti uzor i po tome što preko šest decenija veliku pažnju pridaje zdravom načinu života, pa skoro nevjerovatno zvuči kada kaže da svaki dan trči najmanje pet kilometara i svake sedmice redovno dubi na glavi po nekoliko minuta.
“Prazan stomak nije lijepo imati, ali pun je mnogo gore. Ali najgore je ko jede, a nije gladan. On svojim zubima sam sebi mezar kopa. Zato preporučujem svakome da je više gladan nego sit i da nema boljeg lijeka od trčanja. To je najjeftiniji i najkorisniji lijek. Ja volim trčati, ako je kiša ili snijeg danas, pa nisam mogao trčati, onda trčim u svojoj sobi, u kuhinji, ali pet kilometara se mora istrčati, a to radim i dan danas. Ljudi trebaju više šetati i biti aktivni, time sebi produžuju život”, govori Ćato, dodajući da bi i sam volio živjeti bar stotinu godina.
Na kraju je uputio nekoliko savjeta mladim ljudima, a prvi je da poštuju i paze sve ljude, ali posebno svoje roditelje te da uvijek budu uporni i hrabri, bez obzira na životne nedaće i izazove.
“Mladom čovjeku prvo preporučujem, bez obzira na poziciju na kojoj se nalazi, da moraju da se sjete svojih roditelja, budu im zahvalni za sve što su učinili za njih. Nikada se ne mogu odužiti svojim roditeljima. Zato preporučujem mladima da svoje roditelje uvijek poštuje i da ih nikada ne zaborave. Također, da uvijek imaju život s ciljem i da cilj uvijek moraju da ostvare, pa onda da odrede drugi cilj, treći, i da se uvijek služe jednom izrekom ‘Ako kreneš prema cilju, idi ali nemoj se okretati i skupljati kamenje kako bi gađao pse koji laju iza tebe. Ako to uradiš, nikada nećeš doći do cilja’. I budite hrabri, koliko god život bio težak”, kazao je na kraju razgovora, dodajući da sebe smatra materijalno siromašnim čovjekom, ali da je duhovno bogat i sretan.
