Duž Fojnice je ostalo mnogo ruševnih tragova mlinova. Ima ih i napuštenih koji su u boljem stanju od ovoga, ali jedino radi Džafića mlin na Bucima. I na njemu su tri vitla zaustavljena, pa se od ukupno pet, okreću još samo dva kamena. Ali se vrte neprestano.
„Uz rat su se kola vrtjela bez zaustavljanja. Nije se spavalo. Mljelo se sve i svašta. I što nikad nije. I kukuruz i pšenica, ali i neprebrana pšenica sa trinom i prašinom, i leća, i suhe kruške, suhi grašak s malo pšenice, riža i grah. Tada smo uzimali sedam posto ujma. Poslije rata je vraćeno kako je oduvijek – da je usur desetina. Ko hoće plati u žitu ili brašnu, ko hoće plati u parama. Ovisi od kvalitete zrna, ali se metar žita samelje za 10-12 sati. Nije neki ćar ali nije ni malo, nabere se. Pred kućom je, nije mi neka tegoba“ – kazuje mlinarica Milica Džafic.
„Što nikad,uz rat su se ispod mlina sakupljala jata pastrmki. Rukama smo ih hvatali i vraćali. Nismo ih jeli. Bile su pune ikre, a glad ih je natjerala da sakupljaju ono što propadne kroz pod: trinu, koje zrno žita i brašnenu prašinu“ – sjeća se Samra Džafić.
Ovaj posao su isključivo obavljali muškarci. Sudbina je odredila da dugu tradiciju, koja je među bučkim Džafićima prenošena s koljena na koljeno, nastavi snaha Milica.
Milicin muž je bio, i ostao, nadaleko poštovan. Ugledan i bogat, tri puta je bio na hadždžu. Bio je i jedan od najhrabrijih boraca Armije BiH, po čemu je uzor mladima. Hadžija Esad vodio je i vodenicu. Bio je poduzetan i obavljao više poslova, pa ga je odmjenjivao i otac Nezir, a i snaha se obučila. Prije svekra, mlin je pripadao njegovom ocu Nazifu. Milica je zapamtila da su ga zvali agom, da je bio jedan u oca i dobro bogat, da je on i kupio mlin, ali nije bio mlinar; age su imali svoje mlinare.
Položaj Džafića mlina je kao izmišljen. Nikad ga poplava nije oštetila. Po bukovima je i selo Buci dobilo ime, u skraćenom izdanju. Ono je na desnoj obali a jedina kuća na lijevoj strani je uz sami mlin, Džafića kuća, ali se i ona ubraja u selo Buci, prenosi aura.
Mlin je smješten ispod puta između Visokog i Kiseljaka, te sa svojim krajolikom predstavlja poseban dragulj na razglednici Bosne. Zato bi neko od ovih koji se razmeću „zaštitom i unapređenjem čovjekove okoline i historijskih vrijednosti“ trebao pomoći da se uredi izvana. Ali se to mora pažljivo – da se ne pokidaju niti, decenijama tkane od brašna.
