Ne fali mu ni gaj, ni njiva, ni krš, ni krivudava uličica, ni asfalt, ni drevna kućica, ni velika palata, a sve to odiše nekom impresionom harmonijom pitoresknih boja i, što je paradoksno, očitih i flagrantnih kontrasta. Bogatstvo štimunga i velebnih prizora je veliko i mnogostrano: oro djevojaka na Vratniku; ašikovanje pod pendenma sa rešetkama na Bjelavama; ples uz jazz u velegradskim kavanama; kavenisanje lijenih Orijentalaca na čepencima; pogled sa Žute Tabije na krivudave staze prema Palama i Vrelo Bistrice s jedne strane i na proturanje zlatne Miljacke, u predvečerje, kroz grad, s druge strane; šaputanje mladih Ijudi, klonulih od sevdaha, pod krošnjama divljih kestenova na keju.
Sarajevo-1928-jevrejski glas
Ono je u stanju da, bogatom rukom, rasipava jednu množinu raspleta i događaja piscima romana i novela, jer naše Sarajevo vrvi njima. U njemu se ukrštavaju dvije kulture: istočna i zapadna, i svaka je od njih, svojim glavnim osobenostima, zastupana. Prva je u propadanju, a druga zapljuskuje, svojom gigantskom snagom, u domene prve. Taj proces ne biva bez velikih poteškoća: on rezultira borbu i duhovnu krizu. Ta proistjecanja su uvijek predmet dramskih prizora i raspleta i socijalnih problema, koji traže riješenja. Osim toga grad razdijeljen je u 4 vjerska tabora, koji dolaze u uski kontakt. I ovo rađa često sukobe koji dolaze do izražaja u trgovačkim poslovima, pri sklapanju miješanih brakova i u drugim prilikama. Kada to sve suočimo, i tome dodamo Tainono mišijenje, koje je raspredao u “Philosophie de l’art”, da na produkt umjetnika utiče presudno sredina u kojoj umjetnik živi, da umijetnik ne može u opšte nastati u miljeu koji nije kadar da ga vaspitava i inspiriše, zar nas jalovost Sarajeva, u produciranju ljudi od erudicije, pjesnika, pisaca i drugih umjetnika, ne začuđuje? Sarajevo, uza sve spomenute odlike koje privlače hiljade i hiljade stranaca godišnje, nije do danas dalo nijednog čovjeka koji bi zauzimao, ne veliko, makar malo mjesto u istoriji naših znanosti i umjetnosti. U cijeloj našoj literaturi, naći ćemo samo jednog čovjeka, i to Simu Milutinovića. Njime je muza sarajevska počela da pjeva, a s njim je, bar za sada izgleda, i svršila. Uz Simu Milutinovića, mogli bismo spomenuti i Safveta Bašagića, i ako zaostaje, u svojoj veličini, za prvim, i ne predstavlja, u istoriji literature, nikakvu veličinu. Ni slikara nema Sarajevo, a ni velikih kipara. Švrakić, Roman Petrović i drugi nisu Sarajiije rodom. Oni žive u našem gradu i u njemu razvijaju svoju umjetničku djelatnost isto kao što su činili, u literaturi, Kranjćević, Milaković, a danas čine Nušić, Jevtić, Hamza Humo, Feldmann i drugi. Ali, ipak, slikari kao da više umiju od literata da se zahvale gradu što im pruža konak i daje hljeb. Svaki od spomenutih slikara, jedan više a drugi manje, ovjekovječio je na platnu, sa manje ili više uspjeha, po koji lijepi predio našeg Šehera, ali još nijedan literata iznimku čini Borivoje Jevtić nije opisao ili opjevao Sarajevo. Odista, interesantan slučaj koji se vuče, a koji je teško odgonetnuti. Uza sve to, Sarajevo je uvijek važilo kao kulturni centar Bosne i Hercegovine, pa i onda kada je Mostar imao svog Šantića, Ćorovića i Dučića. U tome je ono imalo sreće, kao što je imalo veliku nesreću da ga rijetko ko spomene. Spominju ga putopisci, novinari, tu i tamo koja narodna pjesma ili sevdalinka, a ne smijemo zaboraviti Tomića koji ga je u svom “Zmaju od Bosne”, unio u literaturu. Ta sreća izbija iz fakta da je Sarajevo politički centar Bosne I Hercegovine i, time, mjesto mnogih ureda, ustanova i centralnih pokrajinskih oblasti, i, kao takav, stjecište inteligencije, strane i autohtone. Željna kulturnoga života, spomenuta inteligencija nastojala je da, umjetno, stvori od političkog i jedan kulturni centar koji će ga moći, koliko – toliko, zadovoljavati. Ti napori nisu uvijek davali jednake plodove. Ovi su bili, prije rata, mizerni. Austrija se bojala jakog kulturnog podizanja srpskog i hrvatskog elementa i gušila je svaku njihovu kulturnu akciju, dok, poslije rata, oni daju više nade u bolju budućnost našeg kulturnog života. Prvih godina iza oslobođenja, Sarajevo je, dok se u drugim centrima, stranim i našim, veoma živo previralo, kulturno spavalo. Modernisti su na strani, pa i kod nas, nicali kao gljive, a mi smo ovdje produžili mrtvilo i neplodnost.
Tek od nekoliko godina ovamo, proživljavamo, tu i tamo, po koji umjetnički momenat: koncerat, izložbu, gostovanje kakve strane opere ili operete, kratko izlaženje “Zabavnika”, po koju zbirku pjesama naših mladih pjesnika itd. To je sve, odista, još uvijek, bilo sporadično, nepotpuno, usiljeno i namješteno, ali ipak jače i životnije nego u vrijeme prije svjetskog rata. Danas, kao da stanje stvari kreće na bolje. Iako ekonomski i politički, uslijed beogradske centralističke politike i zabačenog položaja, Sarajevo, iz dana u dan, propada, kulturni život u njemu ukazuje na izvjesne pojave i simptome nekog napredovanja. On, kulturni život, nema još izrazitih kontura, ali ipak odražava neko htijenje da ih postigne. On nema ništa novog, naročitog, revolucijonarnog, već naša duševna elita hoće da on bude makar sličan onome u prestolnici ili Zagrebu, ili da ga, u najmanju ruku, imitira. U toj želji njenoj, Sarajevo je, kroz to vrijeme, dobilo svoje Narodno Pozorište koje je, u momentima, moglo lijepo da konkuriše velikim našim pozornicama, muzičku školu koja, relativno, daje dovoljno muzičke na obrazbe, filharmoniju koja, istina, ove godine malo pauzira, “Cvijetu Zuzorić” koja, iako nije na zamišljenoj visini, daje prilike našim ljubiteljima književnosti lli da popularišu ili da čuju koje književno djelo, “Narodni Univerzitet” koji već godine, savjesno i sistematski, vrši dužnost prosvjećivanja širokih masa, «Pregled«, časopis za politički i kulturni život, koji je relativno dobar, a naročito se odlikuje izvrsnim prevodima dobrih stranih članaka iz politike i ekonomije, “Gajret”, list Gajreta, društva za kulturno i ekonomsko podizanje Muslimana koji, otkada je preuzeo redakciju Hamza Humo, pretendira da bude opšti književni list bos.hercegovačke pokrajine, Umjetničku Školu koja je netom otvorena itd. Nanizane pojave još uvijek ne ukazuju na neku promjenu na bolje u jalovosti Sarajeva u orginalnom produciranju; U čitavom tom kulturnom previranju, koje još u povojima, Sarajlije daju samo inicijativu, potpomažu tehničku stranu njegovu i služe kao njegovi regulatori, ali oni još nisu dali svog rođenog sina na tom polju, niti je Sarajevo još našlo svog ovjekovječitelja…
Sarajevo-1928-jevrejski-glas2
U posljednje vrijeme, pojavljuju se u našlm književnim listovima i revijama glasovi mlađih. Kritika se o njima, istina, nije najpovoljnije izrazila, ali ipak ne skroz negativno. Ali, ipak, njihovo ambicijozno nastojanje, s jedne strane, a stvorene prilike i mogućnosti da se razvijaju, s druge strane, su dovoljna garantija za ljepšu i svjetliju budućnost. U tome radu imaju udjela i Jevreji. Ali i oni, kao što je slučaj s drugima, nisu Sarajlije. To su Feldmann i Samokovlija, obojica ljekari. Prvi je poznat po svom velikom i evropski zamišljenom dramskom delu “Vožnja” i po nedavno izašloj, zbirci pjesama “Arhipelag Snova”. Drugi je manje popularan, ali zato ne slabiji, možda, manje ambicijozan od prvog. Ozbiljna kritika ga je pozdravila i primila u kolo dobrih literata. Oni se razlikuju u svemu: u žanru, stilu, formi, stilu, struji, ali i jedan i drugi imaju zajedničkog to što nas dovoljno reprezentuju u kružoku književnika, prenosi bosnae.info.
