Blagaj je biser Hercegovine, najpoznatije je mostarsko izletište i centar vjerskog turizma u ovoj regiji. Najveću pažnju privlači vrelo Bune na kojem se nalazi, kako mnogi kažu, najmisterioznija građevina zvana Tekija.
Za vrijeme Osmanlija Blagaj je bio sjedište Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i podijeljen je na nekoliko mahala, među kojih su Carska, Hasanagina, Bunska i Galičići. Grad je imao sedam džamija, dva hana, četiri musafirhane, medresu, dva mekteba, tekiju, četiri kamena mosta na rijeci Buni, jedan na Bunici i dva na ponornici Posrt, kiraethanu i sedam mlinica sa 28 mlinova.
Izvor rijeke Bune je jedan od najvećih i najlepših izvora u Evropi i vjerovatno najbolji primjer podzemne kraške rijeke. Buna ističe iz pećine ispod stijene visoke 200 metara i samostalno stvara tamno modru-smaragdno zelenu rijeku, koja teče jos oko devet km prema zapadu i ulijeva se u Neretvu u blizini sela Buna.
Tekija u Blagaju pripadala je raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvođena vekilom (zamjenikom šejha) nakšibendijskog reda, navodi Aura.
Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine. U tom najranijem, turskom periodu bektašizam je važio kao vladajuća ideološka doktrina u turskim osvajačkim pohodima, posebno kod akindžijske vojske (lake udarne konjice) i jeničara (janjičara).
U unutrašnjosti tekije može se osjetiti duh života koji je preovladavao tokom osmanskog perioda, unutarnje uređenje prostorije naprosto očarava posjetioce i pogled sa balkona na prekrasno vrelo Bune.
Ono što mnoge posebno privlači su i brojne legende koje se vežu za Tekiju, a jedna od njih je i ova:
“Legenda kaže da je u pećini vrela Bune gazdovao u stara vremena jedan strahoviti zmaj, kome je narod svake godine morao izručiti kao dar jednu mladu djevojku za žrtvu. Red je došao i na lijepu Milicu, kćer hercega Stjepana. Iz grada je vodio jedan podzemni hodnik sve do jedne stjenovite izbočine, usred strmene stijene. Tamo je Milica izložena nemilosti zmaja.
U Blagaj je upravo bio došao iz Sirije pobožni derviš Salih, plavi. Pri pogledu hercegove kćeri vatrena ljubav upali mu srce i dade mu takvu nadljudsku snagu i smionost da je zmaju uzmogao istrgnuti dragocjeni plijen.
Zmaj se silovito borio sa Salihom i svojim repom je odvaljivao teške blokove strmene stijene, dok najzad pod udarcima Salihovim nije ognjenu dušu ispustio. Iz zahvalnosti dade herceg hrabrom dervišu svoju kćer za ženu i sagradi mu tekiju na mjestu gdje je zmaja pobijedio.
Narod ga je poštovao kao sveca. Živio je kao šejh s Milicom u tekiji sve do svog blaženog kraja” (iz knjige Roberta Michela: MOSTAR” 1909.g.).
Poštovan je bio od naroda, a i danas u Tekiji na vrelu Bune postoji grob Saliha.
Prema drugoj legendi, koja se pričala u Blagaju, pred mrak je projahao kroz blagajsku čaršiju starac sa bijelom bradom, na bijelu konju, u zelenoj odori sa sarukom.Otišao je prema vrelu. Ljudi su klanjali akšam (Večernju molitvu), a starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani (odaja za goste) begova Velagića.
Buna je nadošla tako da nije mogao preći, a na ovoj strani je tolika strmina da je nemoguće, na konju, obnoć proći. Tražili su ga, ali uzalud. Onda zaključiše da je dobri (svetac) i da se gajb učinio (misteriozno iščezao). Pošto je bio dobri, a na vrelu Bune učini se gajb, tu mu podigoše turbe i tekiju.
