Ogovarali su je, ali sablažnjavala nije nikoga, barem ne zbog muške odjeće. I ona je, kao i George Sand, mnogo čitala i pisala, objavila je i knjigu – prvi ruski konzul u Sarajevu Aleksandar Fjodorovič Giljferding (1831–1872) preveo je i pripojio njen Ljetopis svojoj knjizi putopisnih bilješki. Obje su još kao djevojčice nosile mušku odjeću: George Sand samo povremeno, a Staka stalno (u to vrijeme u Bosni nije bilo nezamislivo da i kršćani i muslimani svojoj ženskoj djeci oblače mušku odjeću). I obje su veoma dobro shvatile važnost muške odjeće u patrijarhalnom društvu. Staku Skenderovu “muško odijelo oslobađalo je zatvaranja u krug domaćinstva, omogućavalo joj slobodan pristup u krug muškaraca i – čudno je to reći – u crkve (jer u Bosni djevojke i mlade žene posjećuju bogosluženje samo za vrijeme posta i ponekad za vrijeme najvećih praznika, a odlazak u crkvu u druge dane smatra se za njih već nepriličnim), no u isto doba ono je stavljalo pred nju obaveze u odnosima prema crkvi i narodu, koje nema obična bosanska žena.”
I u crkvi i u kafani
Naravno, prerušavanje Georgea Sanda potrajalo je kratko, prepoznali su je i ubrzo je počela sablažnjavati kao odrasla žena koja se u javnosti pojavljuje odjevena kao muškarac. Osim slobode kretanja i praktičnosti, time je tražila i “muška” prava: da sama raspolaže svojom zaradom i sama odlučuje o svojoj sudbini. Nosila je hlače i muški se izborila da živi “po svome”. U Stakinom slučaju izbor muške odjeće značio je još, kao što kaže Giljferding, i odricanje od udaje. Osvajanje mjesta rezerviranih samo za muškarce, kao što su npr. kafane i crkva, za tadašnje patrijarhalno Sarajevo bilo je nezamislivo. Muško odijelo na ženi bio je očigledno jedan od načina da se osvoji sloboda kretanja i živi drugačije od propisanog. Staka Skenderova išla je svaki dan u crkvu, zalazila u kafane, pila rakiju i pušila duhan. Ali, to je bio samo mali dio ravnopravnosti za koju se izborila, najvažniji je bio njen društveni angažman. Pošto je dobro znala turski, često je na sudovima zastupala siromašne, pisala pisma, molbe, žalbe, borila se kod vlasti da se neke stvari u gradu promjene (npr. zahvaljujući njoj podignuta su prvi put zvona na crkvama), obilazila je zatvore, hrabrila i pomagala zatvorenike, u svoju kuću primala sirotinju, tako da je uvijek imala po 2-3 siromašne djevojčice koje su živjele kod nje. Pazarnim danom u njenu kuću dolazile su seoske žene i djevojke da pitaju za savjet o kakvoj bolesti ili lijeku. Upućivala ih je u osnove zdravstvene i higijenske zaštite pa su tako zahvaljujući njoj mnoge žene prvi put ušle u liječničku ordinaciju, piše “Stav.ba“.
Najveću životnu želju i glavni cilj života Stake Skenderove bilo je osnivanje djevojačke škole u Sarajeva. Ta želja postignuta je uz pomoć jedne dobrotvorke.
Usporedba Georgea Sanda i Stake Skenderove zanimljiva je jer pokazuje kako su dvije savremenice iz 19. stoljeća na potpuno različite načine osvojile svoju slobodu. George Sand morala je prekinuti veze s tradicijom, s neumjetničkim, građanskim, konzervativnim krugovima društva. George Sand u rušenju ide stalno sve dalje, mijenja ljubavnike, voli bez vjenčanog lista, ruši tabue upoznajući lezbijsku ljubav i javno govori o tome. Za razliku od nje, Staka Skenderova ne kida ništa, ona živi svoj život. Kao religiozna pravoslavka ide sama u Jeruzalem na hadžiluk, komunicira i živi sa svojim komšijama druge vjere. George Sand osvaja slobodu kidajući veze s tradicijom, Staka Skenderova svoju slobodu osvaja čuvajući sve veze. Ona je bila slobodna ne prekinuvši niti jednu jedinu vezu s prošlošću i društvom.
Naravno, ja ne želim vrednovati njihove odluke i ponašanje, samo konstatiram da se može osvojiti sloboda ne razarajući i ne prekidajući duhovni kontinuitet. Zapravo, ja samo pričam o dvjema sudbinama pokazujući kako žena može uvijek i svugdje osvojiti slobodu.
Ovu priču o ženskom osvajanju slobode u 19. stoljeću možemo smjestiti i u feministički okvir. Dakle, krajem 19. stoljeća, jedna žena na Balkanu, u društvu skrojenom po tipično patrijarhalnim aršinima, živjela je ono što mi danas nazivamo vrijednostima modernog društva – izborila se za spolnu ravnopravnost, uspostavila je saradnju i dijalog poštujući svoj identitet jednako kao i identitet Drugog, pokazala naglašenu socijalnu osjetljivost i borila se za ublažavanje razlika između bogatih i siromašnih. Staka Skenderova djelovala je na promociji vrijednosti za koje se zalagao prvi val feminizma u Velikoj Britaniji s kraja 18. stoljeća. Vjerujem da ona sama sebe ne bi odredila kao feministicu, ali njeno djelovanje u Bosni, reakcije sredine na njeno djelovanje i dominantne kulturne i političke vrijednosti tadašnje Bosne i Hercegovine, mogu se povezati s prvim valom feminizma, zahtjevima žena i reakcijom sredine na zahtjeve i aktivnosti žena.
Pravoslavlje kao određenje
Porodica se doselila iz Prijepolja u Sarajevo, gdje je Staka rođena, najvjerovatnije, 1828. godine. Matične knjige srpske crkvene općine u Sarajevu sačuvane su samo od sredine 19. stoljeća pa ne možemo znati tačnu godinu rođenja. Međutim, u smrtovnici (1891. godine) piše da je umrla u 63. godini života. Inače, u matičnim se knjigama Staka Skenderović prvi put spominje 1856. godine, kao kuma Georgiju Šećeroviću. Oko porodičnog prezimena i rodbinskih veza imamo različite podatke pa nije baš sve najjasnije. Naprimjer, dr. Josef Koetschet, dobar poznavalac prilika u Bosni i Sarajevu u drugoj polovini 19. stoljeća, Staku pominje kao Hadžidamjanović, dok Mitar Papić navodi da je “dobio podatke od Mile Krpovića, prosvjetnog savjetnika iz Prijepolja, koji kaže da u tom kraju nije bilo porodice Skenderovića. Poznato mu je, međutim, da su porodicu Tomašević doskora nazivali Skenderijama.”
Uz brata ćurćiju naučila je turski jezik, što joj je pomoglo da svojim zahtjevima lakše dolazi do turske uprave. Njeni savremenici pišu da je “njena riječ važila više nego ijednog Srbina Sarajlije”, toliko da je na njenu molbu Veliudin-paša dopustio sahranjivanje pravoslavaca “uz najsjajniju pratnju s pojanjem kroz varoš”, a u nekrologu objavljenom u Bosansko‑hercegovačkom istočniku naglašava se da je pomagala utamničenim Srbima, a “neke i ispod vješala spašavala”. Imala je vlastitu kulturnu orijentaciju i nije slijedila revolucionarne ideje, koje je u njeno vrijeme propovijedao Vaso Pelagić. Također je nije zahvatio nijedan oblik nacionalne propagande. Ničega se svoga nije odricala, ali je sve to doživljavala drugačije od savremenika. Pravoslavlje je za nju predstavljalo iskreno i duboko utemeljeno određenje koje je značilo da “siromašni, jadni i bolesni” u njenoj kući mogu pronaći pomoć i utjehu, kao i to da se u njenoj kući živi po svim pravilima religije kojoj je pripadala. Čak i kad je osiromašila nije prestala tražiti načina da pomogne drugima. Kad joj je izgorjela kuća prihvatila ju je Miss Irby, a osim stare majke i sestre povela je i nekoliko siročadi koje je odgajala.
Osnivanje djevojačke škole
Prema istraživanjima dr. Ibrahima Tepića, Staka Skenderova otvorila je u oktobru 1858. godine školu za djevojčice (Djevojačka škola Stake Skenderove). Ferman (dozvolu) za rad izdao je Topal Osman-paša, koji je i svoje dvije kćerke upisao u školu, a “za njim pristadoše i ostali viši savjetnici kao teftedar, mektubdžija, muhasebedžija i drugi viši i manji činovnici.” Školarinu su plaćala samo djeca bogatijih roditelja, dok je za ostale školovanje (uključujući sav materijal potreban za razne vrste ručnih radova i udžbenike) bio besplatan. Najbogatiji trgovci bojkotirali su školu i nisu slali svoju djecu, prije svega “jer to nije za žensku djecu”. To je nije zaustavilo, uporno je prikupljala materijalna sredstva za školu i organizirala njen rad ostajući vjerna svom konceptu multikonfesionalne škole i ideji važnosti obrazovanja za žene. Rad škole pomagali su turska uprava, francuska vlada, a povremeno i ruska carica. Škola je u početku imala tri, a kasnije pet razreda. Na kraju školske godine polagali su se i godišnji ispiti, kojima su pored roditelja prisustvovali i predstavnici vlasti i konzuli. Iz ove su škole izašle i prve bosanskohercegovačke učiteljice.
U gotovo avanturističkom poduhvatu otvaranja škole za djevojčice u tadašnjoj Bosni najviše joj je pomogao Giljferding, ruski konzul i naučnik, tada dopisni član Ruske akademije nauka. Već je tada bio jedan od najpoznatijih slovenofilskih ideologa 19. stoljeća. Između ostalog, napisao je i slovensku gramatiku, a u ovom slučaju važan je i zato što je nagovorio Staku da napiše Ljetopis Bosne, tako da smo dobili prvu srpsku književnicu u Bosni.
Staka na dvoru sultana Aziza
Giljferding je rukopis ponio sa sobom u Rusiju i uz predgovor ga objavio kao dodatak svojoj knjizi o Bosni:
“U Ljetopisu ćete naći epski karakter koji je svojstveni sredini u kojoj pisac živi. Kako on brzo prelazi od opisa neke epohe ka priči o događajima, epska pjesma se i nesvjesno izliva iz njegovog pera. Rukopis koji prevodim napisan je kao proza, neprekidno, čak bez znakova interpunkcije, i njegov autor, u ostalom, nema pojma o razlikama između proze i stiha, ali gdje on priča tamo se svuda njegova riječ produžuje u pravilni narodni desetosložni srpski stih…”
Staka je Ljetopis Bosne, od 1825-1856 ispisala veoma emotivno i navodeći konkretna imena bogatih pravoslavnih trgovaca “gulikoža”, što joj je donijelo mnogo problema. Međutim, to nije nimalo promijenilo njene stavove i ponašanje.
Bila je prva žena koja je putovala u Jerusalem na hadž. Putovanje je trajalo godinu, a u Istanbulu je primio sultan Aziz, na preporuku Topal Osman-paše (kod njega je ostala mjesec u gostima). Na povratku joj je poklonio 10.000 groša za školu. Za to vrijeme radila je škola u Sarajevu jer je ostavila dvije učiteljice da vode nastavu umjesto nje. U Jerusalemu se vjerovatno zaredila i pokrila crnom maramom. Putem poruka i pisama, Sarajevo je bilo informirano o Stakinom putu i nikada niko prije nje nije bio tako dočekan.
Od tada je za sve postala hadži Staka ili još češće hadži gospoja, a ostalo je zabilježeno da je upravo ona među prvima s tog puta donijela dijelove nakita, krstove i ikone, rađene isključivo od sedefa ili sa sedefom. Po ugledu na te predmete, naše kujundžije počele su izrađivati nakit s plitkim reljefom (posebno neke kujundžije u Mostaru), no to, zbog veoma visoke cijene, nije nikad imalo širu primjenu.
Svoj način oblačenja nije mijenjala sve do smrti: “Još iz mladosti, pa do same smrti, nosila je uvijek crno kaluđersko odijelo, a pobuljivala se crnom šamijom.” (Aleksa J. Popović)
Život je okončala tragično i iznenada.
Tragična smrt
“Mladi konji ovdašnjeg ekonoma M. Mališevića upregnuti u laka kola, koja su stajala na raskršću teste kod banje, odjednom zazru od nečega u mraku i – pojure bez kočijaša testom prema hanu i velikoj ćupriji. Tom testom išao je i jedan dio publike za stanicu. Konji nasrnu na publiku, obore nekolicinu na zemlju i teško ih ozlijede. (…) Hadži Staki su prešla kola i konji preko tijela. (…) Prijatelji su je smjestili u vagon i dopratili do kuće u Žabljaku, gdje joj je dr. Pavlikov, iz susjedstva pritekao u pomoć i svu noć ostao kod nje. Njezino stanje je odmah okrenulo nagore, povreda je bila iznutra u prsima i trbuhu, pa je starica u bolovima svu noć i jučer do po dana provela skoro neprekidno u nesvjestici, a u 8 sah. po p. baš kad su je posjetile gospogje odbornice Gospoj. Društva – Hadži Staka je ispustila svoju dobru, plemenitu dušu na opštu velju žalost u Sarajevu. Ona je prva platila glavom ovu nesreću na Ilidži.”
Miss Irby preuzela je brigu i platila sahranu na kojoj je učestvovalo brojno građanstvo Sarajeva. I kao što to često biva na ovim prostorima, prvi nekrolozi bili su i prvi afirmativni tekstovi o hadži Staki Skenderovoj. S vremenom se sve više pisalo o njenim zaslugama i značaju, a, kad je Bosanska vila 1913. godine objavila pjesmu u desetercu iz zbirke svog dugogodišnjeg urednika Nikole Kašikovića, činilo se da Staka Skenderova ulazi u legendu. U pjesmi se govori o prilikama u Sarajevu sedamdesetih godina 19. stoljeća i najveći dio teksta posvećen je ugledu i utjecaju Stake Skenderove. Po “prvoj ženi na Balkanu” (kako su je nazivali razni putopisci) nazvana je jedna ulica u Sarajevu 1931. godine. U Drugom je svjetskom ratu ulica preimenovana, da bi po oslobođenju ulica u centru grada ponovo nazvana po Staki Skenderovoj. Tokom posljednjeg rata u BiH (1992–1995) ulica Stake Skenderove preimenovana je u ulicu Buka. Njeno je ime nosilo i Društvo za prosvjećivanje žena u Sarajevu, osnovano poslije Drugog svjetskog rata. To društvo odavno više ne postoji, a neka nova (ženska) društva nose neka druga imena. Za Staku Skenderovu, njenu školu, Ljetopis, socijalni i društveni angažman danas u Bosni, znaju samo stručnjaci i poneka feministkinja.
Međutim, Staka Skenderova nije jedina koja je izbrisana iz historije. Odsustvo je ženskih likova iz historijskog diskursa grada Sarajeva očito. Zašto su žene nevidljivi historijski subjekt unutar priče o gradu Sarajevu? Treba li čekati nekog novog Giljferdinga da nam ponovo “otkrije” sve naše stake skenderove koje su se svojim životom i radom ugradile u žensku kulturnu povijest Sarajeva i Bosne i Hercegovine?
