Harun Mehmedinović je Sarajlija koji već duže od 20 godina živi u SAD-u. Na filmskom festivalu u Cannesu predstavio je film ”Ice on Fire’ u kojem je sarađivao sa holivudskim glumcem Leonardom DiCaprijem. Film je izazvao ovacije kod publike i uskoro će biti prikazan na HBO. Mehmedinović, kaže kako ništa ne bi postigao da nije imao podršku oca, poznatog bh. pisca Semezdina Mehmedinovića. Intervju sa Mehmedinovićem objavio je “Radio Slobodna Evropa“, a mi vam ga prenosimo u cijelosti.
– Gospodine Mehmedinović, Vi ste koproducent i direktor fotografije filma ‘Ice on Fire’, koji je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu. Film se bavi klimatskim promjenama, a usko ste sarađivali sa glumcem Leonardom DiCaprijem. Otkud ta saradnja?
Ovo je treći film koji je on napravio o globalnom zagrijavanju. Rediteljica filma Leila Conners je pogledala neke stvari koje sam prethodno radio. Tražili su neke prijedloge od mene, kako bih ja želio to da radim, i to je to. Njima su se svidjele ideje i tako sam dobio posao.
– Da li je bilo teško naći novac za snimanje filma?
Oni su nekoliko godina nalazili načine da dođu do novca za snimanje filma. Ja nisam bio dio tog procesa. Došao sam kada su već imali novac da snimaju. Koliko sam razumio, to je trajalo neko vrijeme i komplikovano je zato što većina filmova koji se bave tom tematikom, za njih je relativno teško naći novac.
– Šta je središnja tema filma?
Film je slika onog što se događa na Zemljinoj sferi, odnosno da će se potencijalnim zagrijavanjem osloboditi velika zaliha metana koja je na Sjeveru. Ako se to dogodi brzo, može rezultirati time kao kada bi veliki meteor udario Zemlju. Ideja je bila da, ne samo da mi možemo da preokrenemo to što se događa, ne samo da ga zaustavimo, već da možemo skroz da preokrenemo i da se vratimo klimatskim stvarima kakve su bile prije 200 godina. To će se moći dogoditi uz pomoć tehnologije.
Kuća nam gori, ali još možemo zaistaviti požar
– Koje su lokacije korištene za snimanje?
Snimali smo većinom na Sjeveru gdje je upitna ta situacija oko metana. To je Arktik Aljaske, oko Norveške i svuda u Evropi, snimali smo južno do Kostarike.
– Kakve su bile reakcije publike u Cannesu?
Reakcije su bile bolje nego što smo očekivali. Vrlo je teško za gledaoca kada dođe, nakon što su gledali deset holivudskih filmova, da sjedne i pogleda dokumentarac. Potencijalno bi to mogla biti depresija što se tiče ljudi i onog što mi prikazujemo u filmu. Ipak, su reakcije bile vrlo pozitivne, a imali smo aplauz koji je trajao skoro pet minuta.
– Koliko su, uopšte, ljudi u svijetu osvješteni kada je riječ o klimatskim promjenama, s obzirom da je i to stvar politike?
Nažalost, najmanje su osviješteni u Americi, tako da nam je najkomlikovanije u zemlji u kojoj je napravljen film. Ono što vidimo u Evropi je mnogo pozitivnije i reakcija u Cannesu je, na neki način, odraz toga. Publika u Evropi više razumije, više su se fokusirali na pozitivne stvari u filmu. Sa američkom publikom čim ti pomeneš zagrijavanje, automatski imaš problem zato što odbijaju da prihvate da se to događa, nalaze svoje neke dokaze kako bi dokazali da se to ne događa, ali to nema nikakve podrške u nauci.
– Već ste najavili da će film biti prikazan na HBO. Kakve reakcije očekujete?
HBO je svjetska televizija. Kako će reagovati različiti dijelovi svijeta, ne možemo znati. Mislim da je ideja da mi možemo sve preokrenuti vrlo zanimljiva i da će dosta ljudi imati reakcije na to, ali, kakve će reakcije biti, ne znam. Neki će misliti da je to prepozitivno, neki će misliti da je to prenegativno, sve zavisi od publike. Ono što su pozitivne stvari u filmu nije šta mi mislimo ili ne, već to što imamo podršku u nauci.
– Kada će priliku imati publika u Bosni i Hercegovini i regiji da ga pogleda?
Čim izađe na internetu. Zapravo, vrlo brzo čim bude prikazan na HBO, postojaće način da se kupi film, a znam da planiraju da film u većini Evrope izađe u naredna dva mjeseca.
– Već godinama živite u Los Angelesu. Sarađivali ste sa svjetskim medijskim kompanijama kao što su “Washington Post”, “The Boston Globe”, “Vogue Italia”, “National Geographic”, “The Rolling Stone”, “The New York Times”. Da li su ti projekti bili vezani za klimatske promjene ili i nešto drugo?
Nisu, ali većina stvari koje sam radio, kao što su dokumentarci, se na neki način oslanjaju na to. Znači, ako nije direktno o tome, jeste generalno o Zemaljskoj kugli ili nekim specifičnim problemima koji su povezani sa ljudskim impaktom. Recimo, zadnji projekat kojeg radim je povezan sa zvijezdama, odnosno da se ne može vidjeti noćno nebi bilo gdje zato što koristimo previše svjetla. Neko mora da radi posao edukacije publike i širenja znanja u vezi nekih ozbiljnih problema koje će biti mnogo gore u budućnosti.
– Autor ste tri knjige, predajete fotografiju i film na Univerzitetu Sjeverna Arizona. Smatrate li se uspješnim?
Uspješan sam u smislu stvari koje ja želim da radim. Nisam prinuđen da radim na stvarima koji nisu povezani sa mojim interesima. Iz te perspektive se osjećam jako uspješno, neovisno kakav to finansijski odjek ima i kakav odjek ima u medijima, jer je to nešto izvan moje kontrole, ali da radim u životu stvari koje želim da radim i neko me plaća da to radim. To je vrlo uspješno.
– Izjavili ste nedavno kako je uspjeh kada neko iz Bosne i Hercegovine ili regije u svijetu postigne dobar rezultat. Može li to biti pozitivna vibracija za mlade ljude koji ovdje žive da se okušaju u svijetu muzike, filma i uopšte kulture?
Ima prostora da ljudi u tom području rade priče koje su povezane sa tim specifičnim područjem. Također je važno da oni koji imaju interese da odu negdje drugo, da putuju i rade projekte u drugim dijelovima svijeta, to rade. Izbjeglica iz Bosne ima svugdje, a ako mi možemo biti pozitivan impakt da kažemo da smo otišli negdje i imamo neki uspjeh da radimo ono što mi hoćemo da radimo, i da će to imati reakciju kod mlađe publike, onda je to odlično. Nije kraj svijeta ako živiš u Bosni i imaš finansijske probleme, jer treba imati pozitivan mentalitet i reći da će se naći kakav god način da se stvari pomjere unaprijed.
To će zahtijevati jako mnogo rada. I kod mene je to zahtijevalo mnogo godina da bi došao do prilika kako bih radio stvari koje radim. To se moralo zaslužiti, na neki način. I neki će morati jako daleko da odu, kao ja od Bosne, da bi se to dogodilo, ali se to može dogoditi. Isto je kad znaš fakte o katastrofalnim stvarima na Zemlji, ne možeš biti negativan i reći – gotovi smo. Mora se reći – možemo nešto učiniti i onda se fokusirati i sto posto energiju uložiti u to da se stvari okrenu pozitivno.
– Kakve su Vaše veze sa Bosnom i Hercegovinom?
Imam familiju u Bosni, tako da nastojim svake tri, četiri godine doći da ih posjetim.
– Pretpostavljam da ste sve u životu postigli uz pomoć porodice. Vaš otac je poznati bh. pisac Semezdin Mehmedinović. Kolika je bila njegova uloga u Vašem opredjeljenju da se bavite filmom?
Bila je velika, u smislu da je podržavao moj rad u nekom području umjetnosti, više, nego recimo, mnogo prijatelja koje sam znao kada sam bio dijete kojima je fokus bio da li će biti doktor, advokat ili fudbaler. To je pogrešno kada imaš tri, četiri stvari koje ćeš raditi u životu. Moj otac je uvijek imao fokus da podržava ono za što ja imam interes. Od kad sam rođen, interes mi je bio crtanje, a on je to podržavao. Onda je to postala fotografija, pa film. On je uvijek to podržavao, i bez sumnje, da njega nije bilo, ne bih ovo radio. Familija je bila presudna, a mislim da je presudna kod većine ljudi.
