Ona je za “Klix” govorila o izazovima s kojima se susreću slobodni umjetnici, projektima na koje su osuđeni te o utjecaju dnevne politike na kulturna gibanja.
Ivana Vojinović se zaljubila u glumu još za vrijeme srednjoškolskih dana kada je bila jedna od članica omladinske teatarske trupe Juventa, na čijem je čelu poznata bh. glumica Jasna Diklić. Zatim upisuje Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, a potom se proslavlja nizom uspješnih predstava.
Široj javnosti je ipak poznatija s TV ekrana jer je igrala u domaćim humorističkim serijama poput “Lud, zbunjen, normalan” i “Kriza”, a pošto spada u red glumaca koji nisu stalno zaposleni u nekom od domaćih teatara, razgovarali smo s njom o tome kako se umjetnici bore s problemom nezaposlenosti u BiH te kako uspijevaju opstati.
Na samom startu Ivana Vojinović govori kako freelance gluma ima svoje prednosti i mane, baš kao što je to slučaj i sa stalnim radom u pozorištu.
“Biti freelance glumac je izazovno i daje vam slobodu da radite više projekata i sarađujete s različitim ljudima. Ipak, kada ste u stalnom radnom odnosu, to donosi sigurnost. Prije svega finansijsku, a onda i ovu drugu – da ćete redovno igrati i raditi nove projekte. To je za glumca bitno. Znači, kao freelancer najčešće se nalazite u dvije situacije – ili ne znate kako stići sve projekte ili mjesecima nemate nikakvog posla, a samim tim ni novca”, istakla je glumica Ivana Vojinović.
Izuzmemo li angažman u teatru, mnogi glumci svoju ruku za spas vide u sporadičnom angažmanu na filmu ili radu na TV serijama i reklamama. Međutim, ova mlada bh. glumica ističe kako se kod nas filmovi ne snimaju često, a uloge i kastinzi su prava lutrija.
“Slična je situacija i s TV serijama. Jedina koja se ističe tu je FIST produkcija koja stoji iza najgledanijih serija u regionu i koja vrlo često daje mogućnost glumcima koji tek grade karijeru da se okušaju u novim ulogama. Pozorišta često traže honorarne glumce za predstave, jer radna mjesta se gotovo i ne otvaraju i neophodno im je da osvježe ansambl zbog toga što određeni tekstovi zahtijevaju mlađe glumce, a njih je vrlo malo zaposleno”, dodala je ona.
Navodi kako “slobodni” glumci najčešće rade na individualnim projektima koje sami osmišljaju i finansiraju. Ona govori i to da u posljednje vrijeme mnogo radi na predstavama za djecu koje potom nudi školama i vrtićima i na taj način se trudi da ostane aktivna u svom poslu.
“Živimo u takvoj državi gdje je teško pronaći i alternativu jer poslova jednostavno nema dovoljno. Barem ne za ljude koji su sposobni, ali nisu podobni. Ipak, glumci se pokušavaju ‘čupati’ iz te situacije tako što ili formiraju svoja glumačka udruženja ili traže poslove u strukama za koje dobijamo neki vid obuke tokom studiranja, a to su – režija, produkcija ili PR. Nerijetko odlaze i vani na postdiplomske studije i na taj način pokušavaju izgraditi karijeru u nekoj drugoj državi”, pojašnjava ona.
Kada govori o široj društvenoj slici, Ivana Vojinović ističe da je termin “podobnost” u našoj državi determinanta koja je ušla u sve pore, pa čak i tamo gdje nikako ne bi smjela biti, a to su, između ostalog, teatar i kultura.
“Kultura je mnogo puta bila ugrožena upravo djelovanjem tih politički podobnih ljudi koji su samo gledali svoj interes, a nikako ono što je bitno za napredak kulture. Tako smo gotovo tjerali publiku iz teatra i stvorili vrlo negativno ozračje za generacije koje dolaze. Međutim, u posljednje vrijeme sam svjedok da se te stvari mijenjaju. Mislim da se osjeća pozitivna promjena u Sarajevu i da malim, ali značajnim koracima vraćamo kulturu umjetnicima i ljudima koji svoj posao žele raditi pošteno i s puno ljubavi. Vidim mnogo kolega koji dobijaju priliku, pa makar i kroz pripravnički staž koji pozorišta već neko vrijeme traže”, kaže Vojinović.
Iako država još mnogo mora raditi na tome da ponudi sigurnost stanovnicima, ne samo kulturnim radnicima, smatra da poslovi moraju biti dostupniji i bolje plaćeni, konkursi moraju biti transparentniji te politika ne smije imati posljednju riječ u kulturi. Ističe i to da ljudi koji ne rade svoj posao ne mogu primati platu i zauzimati radno mjesto. Zaključuje da su to samo neke od stvari za koje je vrijeme da se dese.
