Stećci su jedinstven dio bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa i baš to je bio razlog da ih UNESCO uvrsti na listu zaštićene kulturne baštine. Ali, od tog časa, iako su mnogi vjerovali, odnos prema ovom jedinstvenom fenomenu nije se mnogo izmijenio, pa se i danas bilježe slučajevi uništavanja i devastacije stećaka i nekropola u kojima se nalaze, prenosi AJB.
Među rijetkima koji se sistematski bavi izučavanjem i zaštitom stećaka je Gorčin Dizdar, a kao predsjednik Fondacije “Mak Dizdar”, vodio je projekat “U kamenu uklesano”, kojim je nastojao, kroz proučavanje, registraciju i popularizaciju kulture stećaka, povezati mlade ljude iz cijele Bosne i Hercegovine. Rezultate svog rada, kaže Dizdar, fondacija je predstavila javnosti, a oni koje interesira “karta stećaka”, koju su izradili tokom provedbe projekta, mogu je pronaći na za to formiranoj web stranici.
“Projekat ‘U kamenu uklesano’, koji provodi Fondacija ‘Mak Dizdar’, uz podršku USAID-a i IOM-a, imao je za cilj povezivanje mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine kroz zajednički rad na proučavanju, registraciji i popularizaciji stećaka, zajedničkog kulturnog naslijeđa svih građana Bosne i Hercegovine. U sklopu projekta, uz pomoć lokalnih koordinatora, formirano je pet timova volontera (Foča, Trebinje, Stolac, Travnik, Posušje), koji su najprije prošli kratku zajedničku obuku u Stocu, a potom obilazili, fotografirali i uzimali GPS koordinate nekropola u svojim općinama te bilježili lokalne priče i sjećanja o ovim jedinstvenim monolitnim nadgrobnim spomenicima. Svi ovi podaci uneseni su na interaktivnu kartu na web-stranici stecakmap.info, kao i na info-table koje su namjenski dizajnirane i postavljene u općinama uključenim u ovaj projekat. Volonteri su, također, očistili po jednu nekropolu na teritoriji svoje općine. Konačno, o cjelokupnom projektu snimljen je i dokumentarni film, koji je premijerno prikazan 30. augusta u Historijskom muzeju.”
Iako su stećci jedinstven fenomen kulturnog naslijeđa, u Bosni i Hercegovini je svijest o njihovoj neponovljivoj vrijednosti na izuzetno niskoj razini. Poseban problem predstavlja, kako kaže Dizdar, neprekidno pokušavanje da se njihova vrijednost i njihov značaj predstave u etno-nacionalnoj perspektivi.
“Nažalost, svijest o značaju stećaka ograničena je na uži krug naučnika i drugih entuzijasta, dok je neka šira svijest, kao i znanje o stećcima uopće, na veoma niskom nivou i generalno se svodi na etno-nacionalna prepucavanja o pripadnosti stećaka jednom ili drugom narodu. Umjesto da se patriotski ponos na srednjovjekovne pretke i njihovu zaostavštinu usmjeri na produktivno ‘takmičenje’ u brizi o stećcima, on se, nažalost, najčešće ispoljava u obliku agresivnog prisvajanja stećaka isključivo jednoj naciji ili etničkoj skupini. Međutim, ja nisam sklon kritiziranju ‘naroda’, već, prije svega, političkih, pa i ekonomskih elita, koje bi trebale konstruktivno doprinijeti razvoju svijesti o stećcima; pri tome ne mislim ni na kakvu ideološku indoktrinaciju, već na projekte poput ovoga, kojima se mladima dozvoljava da razviju vlastiti doživljaj kulturnog naslijeđa i aktivno doprinesu njegovom očuvanju.”
Dodatni problem u razumijevanju i zaštiti stećaka je i što proces popisa, registriranja i obilježavanja nije proveden do kraja, tako da je samo mali broj nekropola stećaka obilježen. Pred naučnu i kulturnu zajednicu postavlja se nekoliko veoma teških izazova koji moraju biti ispunjeni kako bi svijest zajednice dosegla razinu iz koje se jasno može vidjeti da ima pozitivan stav prema stećcima. Tek nakon toga, kaže Dizdar, treba se krenuti u posao promocije stećaka, čime bi se zaokružio proces njihove valorizacije u kulturnoj zajednici zemlje.
“Obilježen je veoma mali procenat nekropola stećaka u Bosni i Hercegovini, dok je još manji broj očišćen i adekvatno zaštićen. Po mom mišljenju, pod hitno bi trebalo osnovati multidisciplinarni tim (historičari, arheolozi, historičari umjetnosti, arhitekte, marketinški stručnjaci…) koji bi trebali osmisliti kako ćemo zaštiti i promovirati stećke: u kojoj mjeri ćemo ih čistiti i restaurirati, koji materjiali trebaju biti korišteni pri ograđivanju nekropola i pravljenju info tabli, kako ćemo usmjeriti domaće i međunarodne turiste prema njima, ko će pričati o njima, šta će pričati…”
Čak i onaj dio “posla” koji je kulturna zajednica u Bosni i Hercegovini, uslovno rečeno, dobro obavila pretvara se u još jedan nedovršen proces. Dizdar upozorava da bi, nastavi li se zajednica nehajno, aljkavo i nemarno odnositi prema stećcima, mogao biti ugrožen njihov status na UNESCO-voj listi. Osim nekropola u Stocu, o kojima se brine lokalna zajednica, mnoge druge su zapuštene i nevidljive, kaže Dizdar.
“Iako nominacioni dosje za upisivanje stećaka na UNESCO-vu listu sadrži veoma detaljan plan rukovođenja nekropolama, koliko ja znam i koliko vidim na terenu, praktično ništa od tog plana nije provedeno. Pojedine nekropole, poput Radimlje ili Boljuna u Stocu, u relativno su dobrom stanju zahvaljujući brizi lokalnih vlasti i/ili entuzijasta, dok je, recimo, obližnja nekropola Potkuk u općini Ljubinje u potpunosti zarasla i praktično nevidljiva. Ako se odnos prema stećcima ne promijeni, sasvim je moguće da će UNESCO biti prisiljen ukloniti stećke sa liste svjetskog naslijeđa.”
