Piše: Smaragda Klino
Birvaktile, Vratničke cure, (ne Vratničanke) to ti je onaj soj ženskog čeljadeta, kćeri, koji od doba kad se zacuri pa sve do smrti nosi taj pijatet. Možeš biti bogat, ali ako nemaš naama i soja đab, đabile ti. Kad se kaže “curinski ćejz” to je nebesko sjajilo od veza, ručnog rada spremanog za mladinsko ruho.
A spominju se cure s Vratnika Musakadića, Škaljića, Butmira, Gaća, Hadžijamaka, Potogija, Đipa (Hadžiomerovića), Pođipaca (Mešanovića), Garibija, Bajuša (Ferhatovića) i mnogih(uglednih), porodica kojih da skoro i nema. Mi koji smo ostali, kao nasljednici ili se skoro ne pozdravljamo, ili je to od današnjeg života prešlo u kiseli osmjeh od pozdrava.
Srećom, naslijeđena ljubav koju eto baštinimo od svojih majki mi “Vratničke cure”, moja Idana i moja Melka (poznata doktorica infektolog Merdina Ferhatović) nastavile smo taj plet pripadanja našem Vratniku.
I kad god smo zajedno to su “emocija, vraćene iz djetinjstva”, emocija koje ne možemo podijeliti i kad bi htjele ni sa kim, jer samo mi imamo ključ te naša sehara, čiji sadržaj ne bi svako mogao razumjeti. Možda ja znam nešto i prenijeti na “papir”, ali moja Idana ili Melka tako pričaju, kao da je to tu i ovdje.
Prevrnuti životi
Životno, toplo, nježno, makar ne bilo, jer mnogi životi “nakon ratova” su se prevrnuli naopačke. Što rek’o Mažuranić , “Ko bi gori sad je doli”, pa i gore. U naletu Idaninih priča, koje su sočne, slatke, zbog njenog načina i njene prirode, te ništa manje duhovite Melkine, ovijene njenom mirnoćom (uvijek me podsjeća na njenu mamu tetu Vahdu), blagošću, ovijaju i patinom očuvanja, prenosi AJB.
I u svakom sjećanju je nana, Devlethanma. Idani je nana po majci (iz djetinjstva drugarice mojih tetki Radže, Munire moje mame, Raske, Samke, Sale) tete Samke Bajuške. Teta Samka Bajuška, (morali smo uvijek naglasiti zbog dvije tete Samke) je sestra, rođena, Haseta Ferhatovića, a Melki, preko njenog oca Asima Ferhatovića. Nana Devlethanma, Idani je bila mnogo više od nane, ako išta više, ima od nane, ali jeste.
Tih ranih 60-tih teta Samka je rano odlazila na posao (potpaliti roštilj u ćevabdžinici prije pola pet, silazila je niz Kovače, te je Idana “vazda bila uz nanu”. To “vazda”, značilo je biti i u ljetnom periodu na Falatićima, uz ostalu djecu, u polovici kuće “Cice Despičke”. E, hajd sad kako to objasniti…pa, ne treba. Jer ko god je znao Haseta, znao je da on lijevom daje da desna ne vidi, tako je i Cica imala i prijatelje (više nego rodbina), i materijalnu podršku, ali i zaštitu, jer…!
Mama Gospave (Cice) Iva, umrla je dok je Cica još tragala za obrazovanjem po elitnim Univerzitetima Evrope, te se Cica iščupana iz tog bjelosvjetskog ozračja morala k’o “bačena” vratiti kući na Vasin Han na Vratnik. Dok je Cica bila još mala, kraljica Marija Karađorđević, poslala je na poklon cijeli vagon cvijeća, da prijateljica Iva uredi svoj perivoj na Vasinom (Gazinom) hanu, na Vratniku u Sarajevu. Na dvoru Karađorđevića, Iva je bila “njihova”, ali nakon Drugog svjetskog rata i Nove vlasti, teške sankcije zahvatile su i porodicu Despić. Ivana Simonović (1890. Zagreb – 1961. Sarajevo) zvana Iva bila je poznata kiparica.
Dolazak u Sarajevo
Aco Despić, Sarajlija , bogataš, oženio ju je, te 1920. godine, Iva dolazi u Sarajevo. Tu je pronašla dom. U Sarajevu nije imala samostalnu izložbu, ali njena djela putuju na izložbe u London, Beograd, Barselonu, Zagreb, Ljubljanui, Prag, Brno, Bratislavu… Prestižno mjesto i u umjetnosti, a i visokom društvu, pa i mjesto dvorske kiparice, osvajala je (pune tri decenije) sa svog imanja. Tu je bila predana kiparica, ali i topla majka i bliska supruga. Vasin han bio je njena Mekka: ”Ovdje je divno raditi, okolina je prelijepa”. Ostala je do smrti u svom domu.
Dolaskom nove vlasti, dolazi patnja, neimaština, pa i sankcije (okusila je i zatvorsku hranu). No, i pored svega i Cicu i Batu sina, pokušala je “izvesti” majčinskim finesama do nekih “škola”, te su i djeca finoću, otmjenost usvojila od roditelja. Ta otmjenost Cicu je koštala salonki, koje je morala zamijeniti prevrnutim gumenim čizmama. “Krava Hajruša, davala je mlijeko i Cici, jer je nana u štali držala kravu”, pričaju mi unuke Devlethanme. “Brinula se i Cica oko malog tele dodaje”, Idana, “dok bi mu nana davala svako jutro jaje da mu bude sjajna dlaka”.
Cica je prihvatila i fizički posao na njivi, zapravo bašti, da bi preživjela. Postao joj je život, nasušnji.
“Ali mi smo je voljeli i ona nas”, nastavljaju priču moje sagovornice. “Nana nas je sviju ružila”, “kud se zavlačite u te prašljive, gore tavane”.
“A Cica je iz tih prašljivih sanduka vadila sjajne dvorske haljine njene mame. Eto, to je bila Cica”, tužno zaključuju moje Vratničke. A, žive komšije sa Obhodže i Vasinog hana također se sjećaju Cice kažu: “Bila je plemenita. Prihvatila je Savu Bjeloševića, priučenog kipara. Osjećali smo svi mi da je ne voli. Upropastio je i nju i kuću u kojoj je kralj Karadžordžević dolazio. Bez Cicinih savjeta nikad ne bi postao poznati kipar”, s tugom dodaje komšinca Jasmina: “Cica se pokušavala uklopiti, i među nas, iako je doživljavala, svakodnevno ponižavanje (bio je to njihov način komuniciranja uopšte) bivših kmetova, i njihove djece”, sjeća se kao djevojčica komšinica Jasmina.
Cica je oronulu kuću na Vasinom Hanu nakon ovog rata prodala, a i ona je ubrzo umrla u teškom zdravstvenom stanju. Kuću na Vasinom hanu preuzeo je biznismen iz Amerike Elvir Čaušević i pretvorio u Villu atelier. Batin sin John Despić, iz Amerike, posljednji potomak prve bh. kiparke, također se interesovao za očuvanje uspomene na svoju baku, jer Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, kao i Kuća , pripadale su Despićima.
Kažu da ornamenti na stupovima i ukrasne lukove iznad prozora su Ive Despić, a njeni kipovi “Milica”, “Bato svira”, “Djeca u snijegu, ” “Moderna muslimanka” su izloženi u Galeriji BiH. Nakon svega nadati se da će sjećanje i na našu Cicu ostati živo. Sjećanje na Gospavu Despić, koja je nama ostala u srcu, kao naša cura sa Vratnika. E…neka mi samo neko proba reći, da ona nije …“naša Vratnička”…!
