Koliko imaju članova, kakvo im je učenje, osjećaju li se kao manjina i jesu li diskriminirani, pitali smo njihove predstavnike.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, nakon popisa stanovništva 2013., u BiH sunitski muslimani čine oko 51 posto stanovništva, pravoslavci 31 posto, rimokatolici 15 posto i ostali, uključujući protestante i Jevreje, oko tri posto. E, ti ostali – religijske manjine – tema su ovog teksta., prenosi “Gracija“.
Prema tekstu Hilme Unkić objavljenom na portalu Diskriminacija.ba, pretpostavlja se da u našoj zemlji djeluje 200 manjinskih vjerskih zajednica, a Registar crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacijskih oblika u BiH, uspostavljen 2004. godine, navodi da ih ima 34. Koliko imaju članova, kakvo im je učenje, osjećaju li se kao manjina i jesu li diskriminirani, pitali smo predstavnike Biblijske protestantske crkve, Jevrejske zajednice, Jehovinih svjedoka, Društva za svjesnost Krišne, Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana te Udruženja Bahá’í zajednice u BiH.
Naslijeđe protestanata u BiH
Dario Kapin, pastor Biblijske protestantske crkve, utemeljene 2004. godine, napominje nam kako protestantska zajednica u BiH datira od 1990., kad je registrovana u Sarajevu kao vjerska zajednica Rafael. “Kasnije je promijenjeno sjedište, kao naziv crkve, a danas postoji samo ova u Zenici, s tim da ćemo najvjerovatnije imati i podružnice u drugim gradovima.” Važno je naslijeđe protestanata u BiH, a Kapin nam navodi primjere, ističući kako protestanti brojčano možda i jesu manjina u BiH, ali po svemu drugom nisu: “U BiH protestanti zvanično postoje od 1863. Jedna od poznatijih ulica u Sarajevu nosi ime po protestantskoj misionarki, Miss Irby. Jedna od najljepših građevina Sarajeva je Likovna akademija – bivša protestantska crkva.”
U proteklih 15 godina rada u Zenici, ova crkva je okupila između 40 i 50 članova, dok ih je trenutno aktivnih svega 10 do 15. A Pastor Kapin nam objašnjava razloge: “U našoj crkvi, kao i ostalim protestantskim crkvama, nema prirodnog priraštaja. Djeca se ne smatraju članovima sve dok to samostalno ne odluče da budu. Tako poštujemo pravo izbora.” Pastor dodaje kako u većini takozvanih tradicionalnih vjerskih zajednica niče problem ako neki pojedinac odluči da promijeni vjerovanje. “Smatra se da time izdaje vjeru svojih otaca, djedova, pradjedova. U Ustavu BiH piše da svaki čovjek ima pravo na izbor vjere i da na to ne smije nikada i ni od koga da bude prisiljen. Mi se upravo držimo toga i ljudi koji kod nas dolaze imaju apsolutno pravo da ostanu ili da odu kad god to požele. Naša vjera je veoma jednostavna. Ne pokušavamo je komplikovati nacionalnim i tradicionalnim običajima koji se ponekad svode na iće i piće, a ne na srž onoga što vjera treba da bude u životu jedne osobe i grupe ljudi.” Na nivou BiH, kaže pastor Kapin, ima nešto manje od 400 aktivnih protestantskih vjernika, pritom misleći isključivo na domaće stanovništvo, dok gledajući na cjelokupno članstvo, ima možda i do 1000 ljudi koji su bili dio protestantskih zajednica.
Osnovne aktivnosti protestanata odvijaju se za Božić, Uskrs i Dan reformacije. To su dani tokom kojih se na poseban način nagovještava Evanđelje o Isusu Kristu. Kad je riječ o osjećaju ravnopravnosti u svakodnevnom životu, pastor Kapin kaže: “Mi u ovoj zemlji, a njeni smo građani, iako nam država ne dopušta da budemo ravnopravni s ova tri nacionalno-vjerska korpusa, živimo u jednoj vrsti geta. I pritom mislim na način razmišljanja gdje su mnogi ljudi zadojeni nacionalno-vjerskom ideologijom i sve ostalo smatraju nepoželjnim i prijetnjom za sebe i ‘svoje’ narode… Ovo društvo prije svega treba da ozdravi od bolesnih podjela koje nam nisu donijele ništa dobro.”
Pastor Kapin nam pojašnjava i razliku između protestanata i katolika: “Već sam pomenuo da nemamo prirodnog priraštaja, odnosno djeca se ne krste kao bebe, nego se čeka da dijete poraste i da se samostalno odluči da li želi da bude Isusov sljedbenik (kršćanin) ili ne. Naše crkve nemaju ikona i kipova, niti se protestantski vjernici mole bilo kome drugom sem Ocu i Sinu – Isusu Kristu. Razlika je i u tome što ne vjerujemo da je Marija, Isusova majka, ostala vazda djevica i da je uznesena na nebo, te nema razloga moliti se njoj.” Dodaje i kako se svećena lica u protestantskim crkvama imaju pravo ženiti. “Protestanti ne priznaju papu za autoritet kao Kristovog namjesnika na zemlji.”
Sefardska liturgija u aškenaskoj sinagogi
U BiH danas živi oko 800 Jevreja, od čega nešto više od 500 u Sarajevu, gdje jedino i postoji aktivna sinagoga u kojoj se provode vjerski obredi. Hazan Jevrejske zajednice u BiH Igor Grga Kožemjakin (za razliku od rabina, hazan nema mogućnost donošenja sudskih odluka, ali u svim drugim obrednim stvarima ima njegovu funkciju) kaže nam kako je u praksi bh. Jevreja teško razlučiti šta je vjera, šta tradicija, a šta su običaji koji iz nje proizilaze. “Zbog višedecenijskog odsustva vjere iz javnog života nakon perioda u kojem je istrebljeno oko 80% našeg jevrejstva, religija nije uvijek pronalazila širom otvorena vrata kod pripadnika naše zajednice. Uporedo s procesom sekularizacije, zajednica jača svoj etnički identitet.”
Devedesetih dolazi i do vraćanja vjere u živote Jevreja BiH. Ali danas, navodi nam Kožemjakin, biti Jevrej vjernik u BiH nije lako. Veliki broj ih živi u Sarajevu, ali članove imaju i u još pet Jevrejskih opština: u Banjaluci, Tuzli, Zenici, Mostaru i Doboju. “Radi se o malim zajednicama sa po nekoliko porodica.” Kožemjakin navodi i da su 1938. aškenaska i sefardska zajednica ujedinjene u jedinstvenu Jevrejsku zajednicu, te da vjerskih razlika nema. “Radi se o isključivo kulturno-jezičko-tradicijskoj podjeli unutar jevrejskog naroda, dok se s stanovišta vjere ne razlikuju ove dvije grupe. Svojevrsni je kuriozitet to da se u sarajevskoj sinagogi, podignutoj kao aškenaska sinagoga, danas služi sefardska liturgija.”
Što se vjerskih aktivnosti tiče, svakog petka uvečer, uoči Šabata, najvećeg jevrejskog praznika, služi se večernja služba kojom se dočekuje Subota. Provode se službe za svaki praznik u toku jevrejske liturgijske godine, a organizovana je i nedjeljna školu za djecu, vrsta vjeronaučne naobrazbe u krugu zajednice.
Kožemjakin se ne vidi kao pripadnik manjinske zajednice te da se na jedan drugačiji način osjeća ugroženim: “Pripadam najstarijoj monoteističkoj religiji koja je u BiH prisutna nešto manje od 500 godina koje nam daju za pravo da se osjećamo kao autohtoni stanovnici ove zemlje. Svakako da kao etnički Jevrej nisam u istoj poziciji kao i pripadnici konstitutivnih naroda u ovoj zemlji, ali smatram da smo svi mi poprilično ugroženi u BiH, i ovdje mislim na sve njene građanke i građane.”
Propovijedanje dobre vijesti
Halim Curi, regionalni predstavnik za medije Jehovinih svjedoka u BiH, pričom nas vraća u tridesete godine prošlog vijeka, kad su prvi misionari posjetili ove prostore. “Od tada se počelo s propovijedanjem dobre vijesti iz Biblije.” Prva skupština osnovana je ranih 60-ih godina, a sjedište Jehovinih svjedoka za BiH nalazi se u Sarajevu. Jehovini svjedoci ne pridaju veliku važnost broju članova, ali Curi kaže kako on u svijetu stalno raste: “U posljednje tri godine više od 5000 osoba postaju Svjedoci svakog vikenda, što je oko 300 hiljada godišnje.”
U svijetu, prema procjenama, ima oko devet miliona Jehovinih svjedoka, dok u BiH broje oko 1100 članova. Učenje im se temelji na Bibliji te time pomažu ljudima da žive bez mržnje, predrasuda, a u ljubavi i jedinstvu. “Kako je u Sarajevu tako je i u Jeruzalemu, Meksiku, SAD-u, Indiji ili bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu u kojima Jehovini svjedoci postoje.”
Ljudi u BiH različito reaguju na duhovno znanje koje prenose Jehovini svjedoci, objašnjava Curi, te dodaje kako općenito nemaju duhovne potrebe. “Vrijeme u kojem živimo više je materijalno orijentisano. Ljudi traže Boga onda kad imaju problem.” Kaže da u BiH ima onih sa predrasudama te prema Jehovinim svjedocima odmah zauzimaju negativan stav. “Ipak, uvijek je bilo onih koji imaju duhovnu glad pa traže više od samo tradicije i običaja. To se vidjelo i na Međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u Zagrebu 2015. godine – 16.000 ljudi u Areni je tri dana slušalo i učilo o Bogu, a među njima je bilo više od 1000 građana iz BiH.”
Glavna aktivnost Jehovinih svjedoka vezana je za obožavanje Jehove te propovijedanje dobre vijesti. Svake sedmice se održavaju redovni sastanci u Sarajevu, ali i u Mostaru, Banjaluci, Zenici, Bihaću, Travniku, Prijedoru, Zvorniku, Tuzli… Ulaz je slobodan i otvoren za javnost. “Trudimo se doći do svih ljudi. Tako neki od nas uče znakovni i romski jezik kako bi poruku koju nosi Božija Riječ učinili dostupnom svima.”
Jehovini svjedoci su, smatra naš sugovornik, lokalni autohtoni bh. žitelji koji dijele probleme sa svojim sugrađanima. “Ponekad predrasude prema nama navode ljude na krivi zaključak. Ipak ne možemo reći da su prava bilo kojeg Svjedoka ugrožena samo zato što je Jehovin Svjedok. Uživamo potpunu slobodu. Koliko dobro ili loše se neko odnosi prema nekome, to može biti i pitanje individualnosti. Postoje oni koji ne razumiju našu suštinu pa iz nekih razloga kroz obrazovanje mladih u školama nas pokušavaju predstaviti u krivom svjetlu, kao neku opasnu sektu. To pokušavamo riješiti na više načina, ponajprije uzornim ponašanjem.”
Duhovna moć Krišninih imena
Društvo za svjesnost Krišne prisutno je u bivšoj Jugoslaviji od sedamdesetih godina, a u BiH od 1988. Zvanično je registrovano kao vjerska zajednica u našoj zemlji 2005. Sljedbenika ima oko 500. “Organizirana zajednica postoji u Sarajevu, dok članova ima u mnogim drugim gradovima BiH”, kaže nam Amala Prema Devi Dasi, glasnogovornica Društva za svjesnost Krišne u Bosni i Hercegovini. Učenja svjesnosti Krišne dolaze iz drevnih spisa koje se nazivaju Vede. Vede na sanskritu znače znanje i obuhvataju oblasti raznih nauka. “Proces pjevanja svetih Krišninih imena čisti srce od nečistoća, jer Krišnina imena imaju posebnu duhovnu moć. Zato praktikanti svjesnosti Krišne pjevaju ta imena i ljudi su nas zbog toga i kolokvijalno prozvali Hare Krišna.”
Činjenicu da su pripadnici vjerske manjine u BiH, ne smatraju bitnom. Društvu su se pridružili tražeći i našavši odgovore na važna životna pitanja, a ne radi brojčanosti. “Možda nas ima manje sada, mada dosta ljudi se zanima za ovo znanje i čita knjige A. C. Bhaktivedanta Swamija, ali to drži u privatnosti jer ne želi osudu neupućene okoline. Zapravo, sve više ljudi se interesira za ovo znanje, ljudi traže odgovore.”
Diskriminaciju, kažu nam, osjećaju samo od vlasti. “Iako smo registrirani kao vjerska zajednica, nikad nismo dobili nikakvu pomoć od bh. vlasti iako smo je tražili. Građani BiH su nešto sasvim drugo, mnogi su otvoreni za razgovor, informacije, nova saznanja i dobronamjerni su. Cijene i pamte naše duhovne i humanitarne aktivnosti, koje smo imali još od vremena rata pa nadalje. Ne zaboravljaju trud i dobrotu naših članova.”
Bez diskriminacije
Mormoni pripadaju Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Uz crkvu u Sarajevu, mormoni su organizovani u Tuzli i Banjaluci, a na području cijele BiH imaju oko 80 vjernika. “Među njima je i šest starješina, misionara. I ne, ne osjećamo nikakvu diskriminaciju zbog toga što smo pripadnici Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, normalno živimo ovdje”, kaže nam starješina Christiansen, Amerikanac koji u BiH živi dvije godine.
A Laurent Mesbah, profesor na Američkom univerzitetu u Sarajevu, član je Udruženja Bahá’í zajednice u BiH. Kaže nam kratko kako su registrovani kao udruženje od 2004., te da broje oko 50 članova u BiH i upućuje nas na internet-stranicu Bahai.ba. Tamo stoji kako Bahá’í nastoje pridonijeti dobrobiti i napretku društva zajedno s ljudima koji imaju istu želju. Učenje Baha‘u’llaha, rođenog u Iranu 1817., začetnika bahaizama, slijede milioni ljudi širom svijeta te ga vide kao Božijeg Poslanika ovog doba. Inspirisani vizijom Bahá’u’lláha, njegovi sljedbenici imaju želju služiti općem dobru. Transformacija u kojoj učestvuju uključuje razvoj plemenitog karaktera ljudskog bića i poboljšanje materijalnih i duhovnih stanja u društvu. Na pitanje da li pripadnici Bahá’í zajednice u BiH eventualno doživljavaju diskriminaciju, profesor Laurent kaže: “Nema diskriminacije u BiH, ali ima u Iranu, gdje je Bahá’í vjera i počela.”
Ovo je samo jedan dio priče o religijskim manjinama u BiH. Dodat ćemo da s nama žive i baptisti, i to od 1863. Pastor Tomislav Dobutović vodi Kršćansku baptističku crkvu u Sarajevu više od 20 godina. Baptista ima preko 100 miliona u svijetu, a u BiH manje od 500. Među nama su i ahmedije, specifičan pokret unutar islamskog vjerovanja, a u Sarajevu imaju svoj džemat. Pokret ahmedije nastao je krajem 19. stoljeća u Indiji, a njegov osnivač je Hazret Mirza Ghulam Ahmad, koji je za sebe tvrdio kako je očekivani reformator, piše “Gracija“.
