Počeo je Mjesec ramazana, mjesec posta, mjesec duhovnog i fizičkog pročišćenja. Mjesec u kome će vjernici ibadetom moliti za zdravlje i kuvvet (snagu), nafaku i dobra djela…, a meni se učini da se baš u ovim danima treba sjetiti i onih dragih, istaknutih ličnosti društvernog i vjerskog života koji su ostavili neizbrisiv trag. Podstakla me činjenica da veoma lako i brzo zaboravljamo velikane poput Idriza ef. Demirovića koji je bio na čelu Islamske zajednice u Crnoj Gori u periodu od (1975-2003).
Idriz Demirović je rođen 14. 03 1947. godine u Kravarima, Ulcinj. Osnovnu školu završio je u Vladimiru, a medresu u Prištini, gdje je i diplomirao na Filozofskom fakultetu, na odsjeku orjentalistike. Postdiplomske studije je pohađao na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, na odsjeku za kulturnu istoriju Mediterana, a magistrirao je u Zagrebu. Godine 1969. postavljen je za imama u Dobrim Vodama, gdje je služio do premještaja za imama Omerbašića džamije u Starom Baru i vjersko-prosvjetnog referenta toga Odbora Islamske zajednice. Na zasjedanju Vrhovnog sabora islamske zajednice u SFRJ, održanom 24. maja 1976. godine, izabran je za predsjednika Starješinstva Islamske zajednice u Crnoj Gori, sa neograničenim mandatom. Od 1988. do 1992. godine bio je predsjednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ. Za vrijeme njegovog predsjedavanja Vrhovnim saborom, tačnije 1990. godine, ovaj najviši zakonodavni organ tadašnje Islamske zajednice usvojio je novi Ustav Islamske zajednice u SFRJ , kojim je, pored ostalog, predsjednicima mešihata ograničen mandat na četiri godine sa mogućnošću još jednog reizbora. Penzionisao se na mjestu reisa Islamske zajednice u Republici Crnoj Gori, u septembru 2003. godine. Autor je ,,Sufare” na bosanskom i albanskom jeziku, te niza drugih naučnih radova objavljenih u domaćim i stranim časopisima.
Idriz Demirović je bio uvaženi član Vrhovnog Sabora Islamske zajednice u Jugoslaviji i predsjednik republičkog Starješinstva IZ-e sa sjedištem u Podgorici kada su proključale zle namjere nacionalista sa teškim posljedicama 90- tih. Predosjećajući crne sjenke rata ovaj mudrac je molio i upozoravao da ,,Ne može biti bratskog krvoprolića da nije nečasno”… ostaje zapisan njegov antologijski proglas nade i spasa, objavljen 2. 02. 1990. u Titogradu u kom kaže: ,,Dragi vjernici! Težak je ovaj trenutak. Prolijeva se bratska krv u našoj domovini. Kidaju se osnovne niti koje nas vežu. Prizorisu to straha djece koji ih lišava svojih radosti u roditeljskom domu. Ovo što se danas događa suprotno je uzvišenoj misiji čovjeka koju mu je Bog odredio. On je stvorio čovjeka kao najuzvišenije stvorenje i stavio mu na raspolaganje sve što je na nebesima i na zemlji. Obdario ga je razumom. Učinio je njegov život,čast, dom imetak neprikosnovenim. Zabranio mu je sijanje smutnje,prolijevanje krvi, rušenje čovjeka – te Božje građevine, kako reče Muhamed a.s.: ‘Ovaj čovjek je Božja građevina. Proklet bio onaj koji tu građevinu rušiʼ.Ovi uzvišeni principi i poruke, date ljudima, su koliko vjerske, toliko ljudske i opštecivilizacijske. Njih smo nasljeđivali i razvijali u našim domovima u svijetloj tradiciji naroda koji je uvijek znao da cijeni svoju i tuđu čast i dostojanstvo. Braćo draga, u naše doba ne može biti mira da nije častan. Nemože biti bratskog krvoprolića da nije nečasno. Nema nijednog među nama svima u našoj domovini kome sadašnji trenutak ne bi imao nešto važno da kaže: Zapamtite, svi putevi naše buduće sudbine, ma koliko različiti bili,spajaju se u jedno – da se kao ljudi poštujemo i cijenimo. Mir i sreća su nedjeljivi. Ako ih želimo za sebe, treba da ih želimo i za sve one koji svoja vjerovanja drugačije ispoljavaju, kao i one koji imaju drugačiji pogled na svijet. Ako ih tražimo samo za sebe, ni mir ni sreća nam nikada neće biti dodijeljeni. Dajmo ih našoj braći danas, da bi nam bili vraćeni odmah. Nužno je u ovom času da se vratimo razumu i da bratski pružimo ruku jedan drugome na Kosovu i u cijeloj našoj domovini. Manimo se bratskih sukoba, jer u njima uvijek strada i vjernik i čovjek. Umjesto toga, stvarajmo uslove međusobnog razumijevanja kako bi u zajedništvu, slozi i uzajamnom poštovanju izgrađivali sretniji život, jednako sretan i pravedan za sve i na Kosovu i u zemlji. Braćo!Sjetite se ove kur’anske poruke: ‘Vjernici svrstavajte se svi na strani mira! ” (DACG, 411, k. 43,)
Put Idriza ef. Demirovića je put prije svega čovjeka i vjernika. On je tokom svojih šest decenija duge službe bio i ostao glas razuma, razumijevanja, nade, spasa, poštovanja, pomirenja i očuvanja ne samo muslimana u Crnoj Gori već i svih drugih konfesija u vremenima kada je to bilo najteže i kada je često u svemu bio usamljen! Iako sam bio vrlo mlad kada je Idriz ef. Demirović činio ključnu ličnost Islamske zajednice u Crnoj Gori. Veoma dobro sam zapamtio mnoge njegove stavove, poruke pomirenja, i praštanja na principimima časti i ljudske empatije. Ako bih ga stavio u kontekst islamskih filozofa, onda bih rekao: ,,Bog je čovjeku podario slobodu volje čime je povećao značaj njegovih djela u odnosu na sva ostala bića. Slobodnom voljom učinjeno dobro djelo vrjednije je od istog tog dijela koje je ostvareno nesvjesno ili prouzrokovano zakonom prirode.” Ljudski svjetovi nastaju od trenutka kada čovjek krene uzlaznom putanjom i počne da realizuje vrijednosti koje su u njegovom biću skrivene, a koje u sebi imaju jaku duhovnu crtu koja ih vodi tokom čitavog života.
Početak ratova koji su izbili na YU prostorima 1991. izazvali su teške posljedice u životu svih, a posebno u svakodnevici manjinskih naroda i nacionalnih zajednica. Proključalo je zlo i uzrokovalo nepočinstva od etničkog čišćenja, genocida, prisilnog raseljavanja, silovanja i diskriminacije, do sistematskog razaranja vjerskog i kulturnog nasleđa, vodeći ih do ponora i uništenja. Genocid u Srebrenici, deportacija Bošnjaka iz Herceg Novog 1992, zločin u Štrpcima, zločin u Kaluđerskom lazu je sve ono što je Idriz ef. Demirović doživio. Koliko god da su ovo bili i ostali teški periodi i nezaliječive rane njegov glas posvećenosti miru uvjek se čuo sa istim dostojanstvom, glas koji je ulivao nadu. Nije dozvolio da njegov ljudski i nesporni vjerski integritet bude narušen bilo čijom politikom ili bilo pod čijim uticajem. Koliko mu je bilo teško svih tih godina on to najbolje zna, nikada se nije žalio ali je svim bićem i mudrošću uticao da se strpljenjem sačuva razum i nada za život u Crnoj Gori. Mnogi bi poklekli ali ne i on, ako Bog ima svoje odabrane predstavnike na zemlji onda je Idriz ef. Demirović jedan od njih.
Kao vrhunski intelektualac, duhovni autoritet i izuzetna ličnost dorpinio je svojim angažmanom da muslimani sopstvenim snagama stanu u odbranu sebe, svoje zajednice i njenih svetinja a da svaki pojedinac, a naročito intelektualac, zauzeme odgovarajuće mjesto, u ,,gandijevskoj” borbi za opstanak i bolji položaj Islamske zajednice u Crnoj Gori. Iskazujuem duboko poštovanje prema njegovom jakom intelektualnom činu koji je prevazišao sve ljudske relacije u periodu teških vremena. Nije bilo lako graditi i (čuvati) Islamsku zajednicu na razmeđi vjekova, civilizacija, navika, običaja, tradicije i istorije stapajući je u ideal dobra i morala sa mudrošću i razumom. Idriz ef. Demirović je radije gradio mostove, nego tvrđave a njegova riječ bila je jača od bilo koje tvrđave. Njegov eho se čuo širom ne samo Crne Gore već i regiona. Svojim neumornim doprinosom i radom Idriz ef. Demirović uspio je da usmjeri Islamsku zajednicu da djeluje na nekoliko polja, stvarajući tako širok krug islamskih vrijednosti koje predstavljaju temelj suživota u Crnoj Gori.
Posebno treba istaći da je Idriz ef. Demirović, na zasijedanju Vrhovnog Sabora IZ-e u SFRJ ( 14.maja 1976.g) izabran za predsjednika Starješinstva Islamske zajednice u Crnoj Gori i da je na toj dužnosti ostao sve do 1994. odnosno do usavajanja Ustava IZ u Crnoj Gori. Tragičnim raspadom dotadašnje državne zajednice, Jugoslavije, Sabor Islamske zajednice u Crnoj Gori, 16.oktobra 1994. godine donio je svoj Ustav Islamske zajednice kojim je potvrđen kontinuitet Islamske zajednice Crne Gore, zadržavajući duhovno jedinstvo sa činiocima državne zajednice ali i sopstvenim nasljeđem koje je usatanovljeno Ustavom Knjaževine Crne Gore iz 1905.
Ustavom iz 1994. Islamska zajednica u Crnoj Gori svoje zadatke povjerava sopstvenim organima , ustanovama i službenicima. Islamska zajednica je autonomna u svom radu i samostalno upravlja i uređuje svoje poslove u skladu sa interesima islama i njenih pripadnika. ( Čl. 2. Ustava). Za prvog Reisa IZ-e izabran je Idriz ef. Demirović. Njegov doprinos do 2003. posebno se ogleda u obnovi vjerskih objekata (džamija) i jačanju Islamske zajednice sa mladim kadrovima sa kojima je inicirao i relizovao ideju da se u Crnoj Gori gradi Medresa.Kamen temeljac za obrazovnu ustanovu ,,Mehmed Fatih” u Milješu postavljen je 21.maja 2000.godine.
Tokom svoje aktivne vjerske službe Idriz ef. Demirović je bio pokretač pomirenja u Crnoj Gori. Doprinio je da Islamska zajednica u Crnoj Gori bude mjesto izgradnje povjerenja, otvorenosti, prihvaćanja drugoga, izgradnje pozitivnog ambijenta u kome su svi ljudi braća i sestre u Bogu. Njegova kosmopolitska širina učinila je da on i danas bude jedna od najznačajnjih ličnosti savremene istorije u Crnoj Gori. Njegov dosadašnji život čini da on bude svijetli lik u mnogim teškim (vremenima) i godinama. On nije samo vjerska ličnost već intelektualac i filozof čiji je potencijal nadilazio mnoge prepreke i sukobe koji su talasima pohodili našu državu krajem prošlog vijeka. Odupro im se onim što krasi njegovu ličnost a to su mudrost, strpljenje i lijepa riječ. Poput velikana orijentalne misli, Reis Demirović nije upadao u političke zamke. Islamsku zajednicu u Crnoj Gori izgradio je kao čvrst bedem u vremenu islamofobije udarajući zapravo temelje i pokazujući svojim primjerom Evropsku dimenziju islama. Postoje ovakvi vjerski poslenici i hrabri ljudi u teškim vremenima kojima se Crna Gora i naše savremeno društvo, i zajednica u kojoj žive, rade i djeluju, nikada ne može dovoljno odužiti. Ako im se ne možemo odužiti ne smijemo ih zaboraviti!!!
Kao najsavršenijem Božijem stvorenju, čovjeku je dato tijelo, dat mu je razum, srce i duša ali dati su mu i ovakvi poslenici koji samo jednom hodaju na zemlji. Svim svojim bićem je predstavljao islam pronalazeći ogromnu energiju koju je najljepšim porukama plasirao kroz svoju nacionalnu i vjersku dimenziju izgrađujći časnu istoriju u Crnoj Gori. Uzvišeni ciljevi se mogu postići samo mudrim potezima oni moraju proisteći i iz samog intelekta. Idriz ef. Demirović je izvanredna ličnost među savremenim islamskim vjernicima i teolozima. Svojim potpunim zalaganjem, a posebno svojom riječju i radovima, dao je presudan doprinos afirmaciji savremenog islama i islamske misli. Živjeći u XX i XXI vijeku, vremenu velikih previranja, on se istinski poistovjetio sa problemima sa kojima su se srijećali pripadnici Islama u Crnoj Gori.
Hasan el Basri (arapski: الحسن بن أبي الحسن البصري; puno ime: Al-Hasan ibn Abi-l-Hasan al-Basri) (642–728), bio je islamski teolog i filozof. Rođen je 642. godine (21. h.g.) u Medini. Bio je istinski simbol islamske pobožnosti, inspiracija za mnoge duhovne pokrete u klasičnom islamu. Jednom je zapisao: ,, Ispravno mišljenje i pobožnost najbolja su djela. Ko svoj zivot po njima uredi sigurno je da će se spasiti. Svako drugi neka preispita svoje življenje. Ispravno mišjenje je kao ogledalo u koje se rastavljaju dobra od rđavih dijela. Ko se osloni na ispravno mišljenje, spasiće se, a ko ga zanemari, propasće ” upravo ovim riječima bih opisao Idriza ef. Demirovića. Možda nećemo biti vjernici kao on, možda nećemo biti filozofi kao on, možda nećemo biti učeni kao on, možda nećemo imati blagost koju ima on, ali zato svi možemo imati onaj najljudski dio sebe kao što to ima Idriz ef. Demirović. I hvala mu što nas je sve (na)učio toj najvećoj vrlini koja se zove ČOVJEČNOST!!!!
Mr Idriz ef. Demirović – PR / Haber.ba
Božidar Proročić – PR / Haber.ba
