Hafiz Jupić je ušao u učionicu a da nije znao šta su mu njegovi učenici priredili.
Ponudili su mu da izabere jednu kovertu, dok ih je on zbunjeno gledao.
Svi su bili nasmijani i veseli, pa ih je u jednom momentu upitao: “Šta se vi zezate?”.
Kada je otvorio jednu od koverata zamolili su ga da pročita šta piše.
– Dragi naš razredniče, isto onako kako smo mi Vama bili prvi i Vi ste nama u ove četiri godine bili prvi. Prvi koji nam je pomogao, koji nas je savjetovao kao svoju djecu. Prvi kojem smo išli kada bi nas nešto mučilo, prvi kojem nije bilo teško biti insan.
Allah vas nagradio za ove godine koje smo proveli zajedno. Nadamo se da ćemo ostati zapamćeni po dobru. Molimo Uzvišenog da nagradi Vaš trud na onom svijetu, a za ovaj se ne sekirajte jer Vas čuvamo u dovama.
U znak zahvalnosti na divnim uspomenama osjećali smo dužnost da se obistini ono “na Ćabi se oglasili”. Iz istog razloga sjetite nas se barem na sekundu na najljepšem mjestu na cijelom dunjaluku – pisalo je u pismu, ali profesor od emocija i suza nije mogao nastaviti dalje.
Dok je hafiz Jupić čitao šta su mu napisali, njegovi učenici su počeli učiti ilahiju “U Medinu pošao bih”, prenosi faktor.
