Jedna od ubjedljivo najpoznatijih građevina Sarajeva jeste sebilj na Baščaršiji. Svojom ljepotom, gordošću i postojanjem, još prkosi vremenu i kao pravi ljepotan pronosi ljepotu bosanske prijestolnice.
U sebilju je prvobitno bio službenik koji je punio tasove (posude) vodom i dijelio ih žednim prolaznicima.
Riječ sebilj je arapskog porijekla i označava “zgradu na putu u kojoj ima vode”. U Sarajevu je nekad bilo više sebilja, ali u katastrofalnom požaru 1697. godine uništeni su skoro svi sarajevski sebilji – Evlija Čelebija spominje da je 1660. godine u Sarajevu bilo 300 sebilja, navodi Gradska uprava Sarajeva.
Inače, domovina sebilja je Arabija. Njihova gradnja u našoj zemlji počela je dolaskom Osmanlija.
Sebilj na Baščaršiji je dao izgraditi bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica 1753. godine – vodu dovodi iz Gazi Husrev-begovog vodovoda. Taj sebilj se nalazio nešto niže od današnjeg i izgorio je u požaru 1852. godine.
Kukavicin sebilj je u konačnici porušen 1891. godine. Prema nacrtima sebilja građenih u 16. stoljeću, arhitekta Aleksandar Wittek projektuje novi sebilj, koji je izgrađen 1913. godine i koji krasi Baščaršiju i Sarajevo do danas. Wittek je arhitekt koji je projektovao Vijećnicu u pseudomaurskom stilu, te je u istom arhitektonskom maniru zamislio i sebilj na Baščaršiji.
Sebilj na Baščaršiji je izgrađen od kamena hreše, drveta i bakra. Na betonske temelje je oslonjen osmougaoni postament obložen fino urađenim kamenom iznad kojeg je bogato i lijepo izvedena drvena konstrukcija sa mušepcima (drvenim rešetkama) i prozračnim otvorima, što daje svojevrstan pečat vitkosti cijelom objektu.
Uslijed granatiranja grada 1992. godine, sebilj je oštećen gelerima pa je manja popravka uslijedila 1997. godine, kada su popravljeni mušepci i obojena drvena konstrukcija.
Sebilj je detaljno restauriran 2006. godine, kada je zamijenjen bakarni pokrov, saniran dovod i odvod vode, urađena zaštita drveta, piše Pressmediabih.
