Kada je 2001. u Srbiji izašao film “Munje!” redatelja Radivoja Raše Andrića, s impresivnom paletom fantastičnih srpskih glumaca predvođenih Sergejem Trifunovićem, Borisom Milivojevićem, Zoranom Cvijanovićem i Nebojšom Glogovcem, bio je to savršeni tajming za šarmantnu urbanu komediju, optimistični film o mladima u Beogradu na prijelazu tisućljeća, prepun dobre energije, underground glazbe, duhovitih fora i izvrsne glume: film je postao veliki regionalni hit i u međuvremenu dosegao kultni status, prenosi t-portal.
Iste te godine, “Munje!” su bile jedna od glavnih atrakcija tada još mladog – tek trećeg – Motovun Film Festivala. MFF je ove sezone proslavio 25. rođendan i, u godini u kojoj je po posljednji put zavrtio propelere na motovunskom brdu prije nego li ih je zauvijek zaustavio preselivši se u novu budućnost Cinehill Film Festivala u Gorskom kotaru, u svojem je programu za oproštaj prikazao nastavak, film “Munje: Opet!” (2023.), koji je ponovo režirao Raša Andrić a koji prati nove dogodovštine Popa i Mare, ali dvadeset godina kasnije.
Scenarij je i ovaj put djelo Srđana Anđelića, a izvrstan soundrack prvoga filma u drugome dobiva dostojnog nasljednika: glazbu za “Munje: Opet!” radili su Coby, Vizelj, Sitzpinker, Sasha, Baby Motorola i Prti Bee Gee.
U filmu se pojavljuje velik dio glumačke ekipe iz prvoga dijela, sada dva desetljeća starije, uz još neke nove glumce kao što je Seka Sablić, a tu su i glumci mlađe generacije, poput Ivane Zečević, Marka Pavlovića i Stojše Oljačića. Zvijezde filma ponovo su Boris Milivojević i Sergej Trifunović kao Mara i Pop, u novoj pustolovini koja njihovu jurnjavu za demo snimkom hita koji su snimili kao klinci vodi skroz do Beča, gdje sada živi Gojko Sisa, ondašnji kralj beogradske underground glazbene scene a sada uspješni glazbeni producent bečkog podzemlja.
Trifunović je film došao osobno predstaviti u Motovun, a tom prilikom sa slavnim smo srpskim glumcem popričali o nasljeđu “Munja!”, o glumi i očekivanjima, ali i o njegovom političkom angažmanu, aktualnoj situaciji u Srbiji, a dotakli smo se i autobiografije koju je nedavno objavio pod naslovom “Stovarište”.
Ove godine došli ste u Motovun s filmom “Munje: Opet!”, 22 godine nakon prikazivanja originalnih “Munja!”, kad ste također bili na legendarnom istarskom filmskom brdu. S obzirom na kultni status filma “Munje!”, smatranog klasikom srpske kinematografije, pretpostavljam da su očekivanja publike od nastavka bila prilično velika. Je li vam to predstavljalo opterećenje?
Naravno da je. Imali smo priličan pritisak jer smo znali da radimo drugi dio nečega što je kultno. Osjećali smo odgovornost prema tom materijalu, prema tome kakav on treba biti, i borili smo se da sve skupa bude što bolje. “Munje!” su kultni film, to je nešto s čime smo se morali nositi, a ja čak mislim da je slab odaziv ljudi u kinima vjerojatno rezultat upravo te kultnosti tog prvog filma, da baš zbog toga puno ljudi nije htjelo ni gledati drugi dio, a zapravo je dobar.
Kakve su dosadašnje reakcije onih koji su ga ipak pogledali? Što se pokazuje, jesu li “Munje Opet” opravdale njihova očekivanja?
Svi koji su gledali su oduševljeni.
Uoči projekcije u Motovunu, redatelj Raša Andrić rekao je da je ključni cilj tog filma zabaviti publiku, da ga tako treba gledati. Slažete li se?
Znate što, filmska umjetnost je slojevita, uvijek postoji više nivoa. Dobro, možda ne baš uvijek, ali u ovom filmu da. Tu postoji više razina priče, jedna od kojih, vrlo bitna, je i ta tema nevjerojatnog odljeva mladih iz zemlje. Mi smo stara nacija. Dakle, to je jedan realan problem, koji se pojavljuje u “Munjama: Opet!”. Tako da ne bih rekao da je ovaj film isključivo za razbibrigu, njemu nije svrha samo zabava, on itekako ima i svoj tužni dio.
Od prvog su dijela prošla više od dva desetljeća. Kako danas gledate na ta vremena? Jesu li se u glumačkom smislu ostvarile vaše tadašnje nade i planovi? Kako je Pop ostario?
Što se mene tiče, očekivanja su i prevršena, zadovoljan sam u svemu. Ali znate što, da vam kažem jednu stvar, vrijeme služi samo da prođe, što bi rekao moj časni kolega Nebojša Glogovac, a sve je uvijek isto. Ako se sjećate kako počinju prve “Munje!”, one počinju s citatom Ionesca koji izgovara glumac Igor Brakus: Gledam ove klince danas, isti su kakvi su bili kad sam ja bio klinac. Iste fore, sve je isto. Bilo je isto prije 20 godina i 30 i 40, i bit će za 120 i za 1340, dok asteroid ne uništi ovaj planet. Sve će uvijek biti isto.
Pa je li to dobro ili loše?
To je OK.
Kako ćemo se ikad maknuti s mjesta ako se nikada ništa ne mijenja?
Ne, ne, ne! Ja nisam rekao da se nikad ništa ne mijenja, rekao sam da je sve uvijek isto, da mi ostajemo isti, u smislu da postoji tehnološka progresija koja je očigledno malo duhovna regresija. Ali kad gledam ove klince u Motovunu sad koji su tu, oni su fakat isti kao mi prije 20 godina. To je sve ista ekipa.
Film je na soundtracku okupio impresivnu ekipu glazbenika. Vidi li se u glazbi protok vremena od originalnog filma? Na kakav se sada groove fura ekipa iz “Munja”? Koliko je za ovaj film važna glazba?
Itekako je bitna, u smislu da je u prvom filmu predstavljala – kako je rekao Jurica Pavičić – jednu kompletnu muzičku scenu koja je u tom trenutku postojala, a koja je došla da smijeni neku staru muzičku scenu; u tom smislu, 20 godina kasnije dolazi neka nova muzička scena da smijeni tu novu, koja je nekad bila nova a sad je već stara. Tako da mi možemo sada debatirati o tome što je kvalitetnije ili što se nama više sviđa, ali mi smo – prije svega Raša i ja – bili protiv tog auto-tuning turbo-folka koji je užasno prisutan, pa smo uzeli te neke ozbiljne repere kao što je Prti Bee Gee, i to je zapravo bila najveća borba, da Prti Bee Gee napravi pjesmu za “Munje” kao kontru svemu tome. Tu mislim da smo pobijedili. Ustvari, siguran sam.
U Hrvatskoj posljednjih godina raste popularnost turbofolka, u Srbiji je pretpostavljam isto, kako vi gledate na narodnjake?
Meni je nevjerojatna popularnost cajki u Zagrebu. Znači, srpski narodnjaci u Hrvatskoj doživljavaju jedan nevjerojatni revival, oni su ovdje slavljeniji i obožavaniji triput više nego u Srbiji. Dobro, možda to i nije tako čudno, vjerojatno je stvar u tome da smo tako blizu a tako daleko, to je ovdje egzotično. Kao što svi srpski muškarci vole slušati hrvatske žene kako pričaju a hrvatske žene vole slušati srpske muškarce, to je jednostavno ta neka vrsta egzotike, tako je najvjerojatnije i s cajkama. Znači, u Hrvatskoj postoji tržište za cajke koje se prave u Beogradu samo za hrvatsko tržište. Ja sam ovdje čuo neke pjesme koje u Srbiji nikad nisam prije čuo. Što se tiče glazbene scene, nisam baš siguran koliko se ona okreće turbofolku; ono što ja slušam od hrvatske glazbe prilično je kvalitetno i utemeljeno. Mislim da je hrvatska glazbena scena općenito puno jača nego srpska u svakom smislu, i pritom organiziranija – ona postoji, ima neke uzuse, neke parametre, tu postoje neki žanrovi, podžanrovi, razni nivoi. Daleko je sve bolje izdefinirano ovdje nego tamo.
Ostvarili ste niz antologijskih uloga i na filmu i u kazalištu. Što ste najvažnije naučili od glume i zbog glume?
Uh, pa svašta! Kao glumac imaš priliku da radiš milijun stvari koje inače ne bi radio u normalnom životu. I da jašeš konja i da se mačuješ. Biković je snimao film u svemiru. Tako da, svašta. Teško bih mogao izdvojiti samo jednu stvar. Ono što je vrlo bitno, proputovao sam pola zemaljske kugle snimajući filmove, tako da je to već samo po sebi dobar benefit.
Je li vas gluma u određenoj mjeri oblikovala i kao osobu?
Svakako da je; sve što radiš neminovno te definira. Ali u kojoj mjeri, to ne znam. Nemam polazišnu točku, ne znam što bi to bilo što sam ja otprije 30 godina, ili što bi bilo ja da nisam otišao u glumce, da sam recimo postao mašinski inženjer.
Kako se nosite s likovima, je li vam nekad neki predstavljao ozbiljan problem, u smislu rada na liku, oblikovanja lika, odvajanja od njega poslije filma?
Da, naravno. Kad sam završio sa “Srpskim filmom” trebalo mi je dva mjeseca da izađem iz toga i onda sam sljedećih pet godina odbijao igrati negativce.
Pa kako onda izlazite iz toga?
Sad već na rez, ali to je iskustvo.
“Enfant terrible, buntovnik sa i bez obzira na razlog” – tako vas predstavljaju u medijima. Doživljavate li se vi tako?
To su prepisivanja tabloidnih naslova unazad 25 godina, a ja ne komuniciram s floskulama.
Opisuju vas i kao neustrašivog kritičara političkih i društvenih nepravdi u Srbiji i šire. Prije nekoliko godina ušli ste i formalno u politiku kao čelnik Pokreta slobodnih građana. Jeste li požalili što ste se išli “petljati” s politikom? Što se u međuvremenu dogodilo s Pokretom i s vašom političkom karijerom?
Nikada nisam zažalio, apsolutno niti jedne sekunde. Znao sam i tad, iako mi je bilo jako teško, da nemam za čime žaliti, jer sam znao da se borim za jednu dobru građansku opciju koja u Srbiji zapravo u tom trenutku nije postojala – kao opozicija, kao pokret, kao partija, kao stranka, kao bilo kakva politička udruga koja se bori za neku normalnu opciju. Doveo sam dosta ljudi tamo, sad već imamo tri odbornika u Narodnoj skupštini, i to sve lijepo raste, tako da sam vrlo zadovoljan svojim političkim angažmanom. Pokret slobodnih građana postoji, raste, lijepo se razvija.
Ali vi ste se u međuvremenu povukli iz stranke?
Nisam, ostao sam u predsjedništvu, ostao sam član predsjedništva.
Planirate li nastaviti s političkom karijerom?
Tu ne možemo pričati o nekakvoj političkoj karijeri, tu se radi o normalizaciji života u zemlji, a za to je naravno potrebno bavljenje politikom. Nemam se namjeru baviti nikakvom političkom karijerom, ne pravim karijeru od politike, ne. Ono što ja hoću je da živim u normalnoj zemlji, a za to se očigledno moraš boriti pošto ljudi koji se u Srbiji bave politikom uglavnom nisu normalni, i uglavnom su pohlepni kučkini sinovi – nema tu puno brige za građane. Ova vlast koju imamo je najgora vlast ikada. Tako da, u Srbiji je pitanje bavljenja politikom pitanje bavljenja svojim vlastitim životom, to nije pitanje nikakvog političkog karijerizma.
Koja je ključna Vučićeva osobina koja ga već gotovo čitavo desetljeće održava na vlasti? On mora da je vrlo talentiran političar kad uspijeva premoćno pobjeđivati na izborima, a usput je uspio izgraditi političku strukturu u kojoj je njegova vlast potpuno neupitna. Koja je tajna Aleksandra Vučića?
Mislim da Vučić nema tajnu. On je jedan glupan koji je samo bio uporan. Koja je tajna Tomislava Karamarka? Objasnite mi. Zamislite naslov filma: Tajna Tomislava Karamarka! To je već komedija par excellence. Što je tajna, što je tajna… Kako bih vam rekao, to su sve ljudi koji su u određenim momentima pristali da popuše k**** kome je trebalo – da li je to služba, da li je to strana sila, i obećali da sjede na osam stolica. Dakle, sve što normalan čovjek nije u stanju obećati. Tako da – što je tajna? Tajna je samo da se lijepo raspeš i, što bi rekao srpski narod, primaš ga u sve rupe. I to je u redu. Čovjek koji nema obraza, koji ima obraz kao traktorsku gumu, samo se on može baviti politikom.
Vučić bez sumnje ima veliku podršku među Srbima. Tko su ljudi koji ga podržavaju?
Što je najgore, to su ljudi koji nemaju pojma ni o čemu, pa tako ne znaju ni gdje žive. Ali nakon ovih događaja od 3. maja priča se okrenula i sad je srećom tih ljudi sve manje i manje, pošto sve lagano izbija na vidjelo. Sve se kreće.
Referirate se na dva nezapamćena tragična masovna ubojstva početkom petog mjeseca, nakon kojih su diljem Srbije pokrenuti građanski prosvjedi subotom zbog nezadovoljstva općim stanjem u državi. Prosvjedi se održavaju pod motom “Srbija protiv nasilja”. Protiv kakvog je nasilja Srbija ustala?
Svakog. Nasilja koje se sprovodi svuda: u skupštini, u medijima, na televizijama, u novinama, u svakom javnom istupu. Sve što se govori je samo nasilje, nasilje, nasilje. Nasilje nad umom, nad zdravim razumom, nasilje nad ljudskim pravima. Mislim da ne mogu biti konkretniji u odgovoru na vaše pitanje. To je ekipa koja ništa nije napravila kako treba, ti su ljudi zasrali sve što su pipnuli.
Iz ovdašnje perspektive čini se međutim da demonstracije polako jenjavaju…
Niste tamo pa vam se čini. Veliki broj ljudi je na ulicama, velika je želja da se stvari promijene. Prosvjedi ne jenjavaju nego smo samo ušli u ljeto, ljudi naprosto nisu tu, ali usprkos tome što je ljeto i što je srpanj i što je pakleno u Beogradu, na ulicama je mnogo više ljudi nego što bi se dalo pretpostaviti, tako da ne znam od kuda vam ta ideja da prosvjedi jenjavaju, jer oni rastu.
Prije nekoliko godina Srbija je također tjednima bila na nogama, no prosvjedi pod egidom “Jedan od pet miliona” u međuvremenu su se ugasili. Kako ste tako sigurni da se isto neće dogoditi i sada s ovim aktualnim prosvjedima? Po čemu se sadašnji prosvjedi razlikuju od ondašnjih?
Po masovnosti. Ne može se usporediti 14 tisuća ljudi sa 150 tisuća ljudi. Poanta prosvjeda i jest masovnost, a pokretačka snaga je to sve što vlast radi. Vlast ovim prosvjedima daje pokretačku snagu. Jer ako imaš dva masovna ubojstva u nekoliko dana, i trećeg dana imaš pedagoga pedofila koji je napipkao 35 djece a koji ima člansku iskaznicu SNS-a kao jedinu kvalifikaciju za rad, onda je normalno da ljudi popizde i izađu na ulice da nekom j*** mater. Jer se vlast pravi da nema odgovornost za to.
Mnogi veliki srpski glumci i glumice, uključujući i vas, aktivno su podržali prosvjede, a nedavno su se našli u središtu pozornosti javnosti kad su ih vladajući političari optužili da prosvjeduju protiv države koja im isplaćuje honorare, te im poručili da mogu otići u inozemstvo ako im se u Srbiji ne sviđa. Kako objašnjavate da su se baš glumci našli na udaru?
Zato što glumci ulaze u domove i ljudi ih znaju i vole, zbog čega se ovi na vlasti osjećaju ugroženima. Mislim da ne postoji predsjednik neke zemlje u povijesti svijeta koji se toliko puta pojavio na televiziji kao naš predsjednik. On se baš trudi da sve te svoje glasače nekako primi na srce. I onda kad mu dođu glumci koje taj narod isto tako obožava i prima kroz televizor u svoje domove da mu j*** kevu, onda to nije ugodno.
Onda vi glumci imate i veću odgovornost…
Trebali bismo imati. Meni je žao što se nismo primili te veće odgovornosti još prije 10 godina.
Neki glumci daju međutim podršku predsjedniku Vučiću, kao primjerice vaš kolega Lazar Ristovski koji tvrdi da u Srbiji glumci nikad nisu živjeli bolje i da nikad nisu više radili. Je li on u pravu?
To Lazar Ristovski priča o sebi. To što on priča ne bih ni komentirao, jer je toliko glupo da je uvredljivo za mozak.
Kako je vama? Radite li puno?
Ja sam ok, radim puno, ali nije mi dobro, budući da mi zemlja nije dobro.
A gdje su drugi srpski umjetnici i intelektualci?
Nisam siguran da Srbija ima intelektualce, pošto ih ne vidim. Malo ih je jako, jako ih je malo. Svi šute kao p****.
Zašto je to tako?
Zato što su p****.
Ipak, rekli ste da se Srbija “napokon probudila”. Nedavno ste također rekli da je to posljednja prilika da se nešto napravi. Što se može napraviti?
Što se može napraviti? Za početak skinuti fašistička g**** koja nam j*** mater, strpati ih u zatvor i napraviti normalnu zemlju, koja će normalno funkcionirati, s normalnim pravosuđem.
Koliko je to realno?
Realno je, naravno da je realno, znamo da je realno. Nije pitanje je li realno, jedino pitanje koje se treba postaviti je zašto smo na to čekali 30 godina.
Znači, očekujete uskoro promjene?
Ne očekujem nego radim na tome da se promjene dogode, i znam da će se dogoditi.
Vidite li neku alternativu Vučiću?
Ne. Zato što to i ne treba biti jedan čovjek, nego treba biti sistem. Tako da ja i ne želim vidjeti nikakvu alternativu Vučiću. Alternativa Vučiću je moj pas Mile, vučjak od tri i pol godine, koji bi bio puno bolji predsjednik nego on.
Što se vama nakupilo?
Sve. Pa ne možemo sada nabrajati od Miloševića naovamo, nemamo toliko vremena. Ako malo bacite pogled jednom u mjesec dana na srpske vijesti, može vam biti jasno što mi se nakupilo.
Niste nikada razmišljali da odete?
Jesam, pa živio sam pet godina u Americi.
I?
Bilo mi je lijepo.
Pa zašto ste se vratili?
Jer volim biti ovdje.
Puno ste radili u Hrvatskoj. Kad dođete ovdje, kako se osjećate, kao da ste došli u neku stranu zemlju ili kao da ste kod kuće?
Osjećam se divno, kao kod kuće.
Nedavno ste objavili knjigu “Stovarište”, meditativnu “biografiju o sebi”. Kad pogledate unatrag, što najviše vrednujete u “stovarištu” svojega života?
Ljude i mjesta i stvari koje sam vidio i doživio.
Kako je uopće došlo do toga da pišete autobiografiju?
Bila je korona, imao sam vremena.
Kako je to biti pisac?
Odlično! Prodao sam 24 tisuće primjeraka. To je prilična brojka.
I što ste zaključili, koja je vaša priča najvrjednija za ispisati?
Sve su u “Stovarištu”! Kupite knjigu!
