Ova izjava došla dan nakon što je njegova stranka SNSD zatražila ukidanje ureda OHR-a u Bosni i Hercegovini, a ona je opet došla nakon što je Milorad Dodik prije nekoliko dana izjavio da on ima već sve pripremljeno za otcjepljenje Republike Srpske kad dođe povoljan trenutak i da će policija u roku od odmah biti na entitetskoj granici, navodi Slobodna Bosna.
I dok kroz jadikovanje zbog navodnog urušavanja Daytonskog mirovnog sporazuma traži ukidanje OHR-a, ostaje neprimjećeno da upravo ovakav zahtjev predstavlja klasično antidejtonsko djelovanje, s obzirom da Spoarzum u Aneksu 10 predviđa postojanje Visokog predstavnika kao vrhovnog tumača Daytona koji, stoga, treba da ostane u BiH sve dok se Sporazum do kraja ne implementira (što se nije desilo, posebno u pogledu Aneksa 7, odnosno povratka raseljenih i protjeranih). Da ne spominjemo tek ranija vrijeđanja visokih predstavnika, slavljenja 9. januara nakon što ga je Ustavni sud proglasio neustavnim, neustavne referendume, već spomenute najave otcjepljenja i ostale Dodikove kućne čarolije.
No na Dodikovo političko i ustavno siledžijstvo odveć niko ne reaguje. Stranke iz Sarajeva se oglašavaju rijetko, OHR još rjeđe, a strane ambasade gotovo nikako. Potonji se pak jesu oglasili i jasno osudili najavu apelacije SDA Ustavnom sudu o ustavnosti naziva Republike Srpske. Sad, s pravom se može smatrati da je ovaj potez SDA obična demogagoija i u konačnici kontraproduktivan, no postavlja se ozbiljno pitanje – je li apelacija SDA koja je, usput, sasvim legalna i legitimna, jer Sud će na kraju svakako reći svoje, zaista veći skandal i problem u BiH od otvorenog vrijeđanja institucije Visokog predstavnika i nazivanja njenih odluka “kriminalnim”? Je li podnošenje zahtjeva Ustavnom sudu da ocijeni ustavnost nečega gore od otvorenog kršenja donesene odluke tog istoga suda, koje u konačnici prolazi bez ikakvih sankcija? I je li za različite političare i stranke u BiH danas imamo potpuno različite kriterije i standarde?
Odgovor na ova pitanja je jasan, ali postavlja nova – kako smo došli u situaciju da se Dodiku toleriše najbrutalnije političko silejdžistvo, dok i minimalni koraci iz Federacije koji bi mogli podići tenzije, čak i ako su potpuno u skladu sa zakonom i ustavom, bivaju dočekani na nož?
Upravo navedeni primjeri zorno govore o političkoj moći koju danas ima Milorad Dodik. Od dolaska na vlast 2006. godine do danas, Dodik predano radi na realizaciji političkog projekta jačanja i osamostaljivanja RS-a uz istovremeno zaustavljanje bilo kakve dalje integracije BiH. Drugim riječima, što je više moguće spriječiti funkcionisanje BiH, raditi na jačanju vlastitih institucija i njihovih kapaciteta i, ako se dočekaju bolji dani, biti spreman za otcjepljenje. Dodiku je savršeno pogodovala činjenica što je nakon pada Aprilskog paketa došlo i do naglog smanjenja intervencije zapadnih država u unutrašnja pitanja BiH, što je iskoristio da u upražnjen prostor dovede Rusiju kao svog glavnog međunarodnog pokrovitelja.
No, osim odustva odlučnosti i adekvatne reakcije zapadnih zemalja na njegovo antidržavno djelovanje, Dodiku odgovara i činjenica da on i među oponentima u Bosni i Hercegovini ne nailazi na ozbiljniji otpor i čak ni ozbiljniji pokušaj da bude osujećen u svom djelovanju. Nešto je, svakako, do nesposobnosti samih političkih aktera s probosanske scene da se Dodiku uspješno suprotstave, ali mnogo toga je i do činjenice da su u udruženom, više nesvjesnom nego svjesnom poduhvatu, mnogi političari, mediji, intelektualci i analitičari u Sarajevu učinili sve što je bilo moguće da potpuno eutaniziraju probosansku opciju, prenoseći takvo rapsoloženje i na međunarodne institucije u Sarajevu.
Naime, dok je Dodik uspješno provodio projekat i rušio granice dozvoljenog i mogućeg u razgradnji države, u probosanskoj javnosti je postavljena mentalna državna granica na relaciji Baščaršija-Stup. Umjesto aktivnog suprotstavljanja Dodiku i njegovim politikama te borbe za BiH, kako na domaćem terenu cijele BiH, tako i uz pomoć prijatelja u svijetu, uporno je nametan narativ da treba: “čistiti u svom dvorištu”, “posvetiti se konkretnim životnim pitanjima, a ne nasjedati na Dodikove provokacije”, ili da će “Dodika srušiti gladni narod”… U gorem slučaju kroz sve ove godine svjedočimo čak i mnogobrojnim pokušajima opravdavanja i pranja Dodikove politike iskazane kroz stupidne konstatacije tipa “Dodik je čovjek s kojim se može razgovarati”, “nije on nacionalista, on to mora zbog glasača”, itd.
Tako Dodik u konačnici dobija odriješene ruke negirati genocid, slaviti ratne zločince, kršiti odluke Ustavnog suda i u konačnici predano rušiti državu, što se dočekuje ignorancijom ili čak i pronalaženjem opravdanja, dok unutar probosanske pozicije i namjanji vid “nacionalizma” nailazi na drvlje i kamenje. Stoga ne treba da čudi što, primjerice, protivnici ulaska ljevice u vlast danas kao svoj glavni argument koriste to da se “ne smije sa SDA”, kao da ulazak u vlast na državnom nivou ne podrazumijeva aranžman također i sa HDZ-om i SNSD-om i kao da je SDA, šta god neko inače mislio o njoj, tu najveće zlo!
I u tome leži Dodikova apsolutna pobjeda. On ne samo da je uspostavio potpunu vlast nad polovinom države i još mnogim ključnim državnim institucijama, nego je dobio na pladnju i potpunu eutaniziranost prema svojim politikama onih koji bi trebali biti njegovi prirodni neprijatelji. Oni su u praktičnom djelovanju odveć pomireni s onim što i Dodik uporno tvrdi, da je BiH podijeljena država, ne pokazujuć ni minimalan interes prema onom što on godinama radi, gradi, a bogami i razgrađuje kroz svoj entitet.
Sutra kada bi Dodik, ne daj Bože, proglasio nezavisnost Republike Srpske, manji broj ljudi bi zaista bio spreman uzeti oružje. No, istovremeno bi se pojavila i armija onih koji bi ih brzo ušutkali kao huškače na rat, nacionaliste, fašiste i pozvali na sabur i pronalazak mirnog, političkog i pravnog rješenja za novonastalu situaciju. U tom cilju vjerovatno bi se organizovao i neki koncert za mir s Dubiozom kolektiv i Letu štuke na kojem bi se poslale poruke tipa: “Ostajte ovdje”, “Ne dajte da nas dijele”, “Ko nas ba zavadi” ili “Mi volimo RS”…. Možda bi se pokušalo i šetati “za mir” do Lukavice, dok ih maskirani policaci na granici ne bi zaustavili na Vracama. Većina se vjerovatno ne bi ni pomjerila iz fotelja. Stranke u Sarajevu bi pisale ljutita saopštenja, neke bi osuđivale, ali i napominjale da se ne smiju zanemarivati konkretni problemi građana i kupiti jeftini politički poenti na Dodikovom avanturizmu, dok bi OHR izrazio zabrinutost. Dodik bi za to vrijeme mogao rahat nastaviti graditi državu RS. Kao i dosad.
